Završavajući jedno prijateljstvo koje je trajalo 8 godina,jedno vrijeme koje sa sobom nosi mnogo toga, uspomene i emocije.. shvatiš na grub način da svemu nekada dođe kraj. Ne sluteći kako će se to prijateljstvo surovo raskinuti osjetiš potpunu grubost i gordost života u kojem živimo.

Nosiš se tim nekako, navikneš na gubitak i nastaviš dalje ili barem pokušavaš nastaviti. Tražiš, tražiš i tražiš novu osobu koja bi sve to mogla da upotpuni i zamijeni.. I onda.. hoop.. spreman si da daš ruku u vatru da si je našao, makar tako misliš..

Krene sve super, kao iz bajke reklo bi se. U glavi ti pomisao "gdje je ovaj bio prije?". Srodiš se sa njim, pa budete kao nokat i meso. Ali džaba. Nakon godinu i pol, osjetiš da više nije to to. Nema podrške kakva je prije bila, ne primjeti više tišinu kao prije, ne čuje "pomoć" i radije bira druge umjesto tebe. "Šta ćeš mu sad?"

Još jedno davanje sebe za druge koji toga nisu vrijedni. Ljudi lako nađu zamjenu i lako zaborave ko si im i šta si im bio. Koliko si se zauzimao za njih i koliko si im "valjao". Nejse. Pronađeš sebe u situaciji da onaj ko ti je blizak ne čini ništa apsolutno da se osjećaš ugodno, sretno i ispunjeno.

Pa se tako ubrzo razočaraš po ko zna koji put u ljude. I misleći da nikog nigdje nema, uhvatiš sebe u zamci da ne vrijediš. Najgora vrsta zamke potpisujem. No, kada je i najcrnje uvijek se neko pojavi i spasi dan.

I ovog puta se pokazalo da nisu svi prijatelji baš prijatelji i da ih sa oprezom treba uzeti. Ne žele nam svi baš dobro iako tako govore, a na kraju krajeva, onaj ko nema vremena za Vas, makar i na sitnici, nije Vaš čovjek.

Nikada sebi nemojte dozvoliti da ste sa nekim toliko bliski a da ne primjeti Vaše borbe i bitke koje vodite. Svi imaju obaveze u životu, ali nemaju ih do vijeka. Kada sebe previše daš u odnos sa nekim, na kraju sebe izgubiš. Obično onaj koji daje mnogo ostavi najveći trag.

Svoju lekciju sam naučio - nije svaki "najbolji" prijatelj baš "najbolji".