Kroz odrastanje sam shvatio da mi roditelji zapravo nikada nisu rekli da mrzim bilo koga,bilo da je druge vjere ili da je drugačiji. Apsolutno me bilo briga. Pa mi je tako svejedno ko mi je u društvu. Bio on druge vjere ili drugačiji. Naučen sam da ne mrzim već da shvatim i razumijem.

Ono što mnogi nisu naučeni jeste razumijevanje drugih ljudi a u čemu sam iz nekog razloga uvijek bio dobar. Nekako sam uvijek dobro čitao ljude što se isplatilo u većini slučajeva kao dobra stvar. Pa tako recimo, moje čitanje i razumijevanje Aljoše je bilo predobro, shvatio sam njegove potrebe i radio na tome da ih kod mene ima.

Ono što uvijek radim jeste da drugima vjerujem. Čak i kada drugima ne ide u životu, imaju probleme ja sam za njih tu sve dok ne budu bolje. Obično zaborave poslije ko je bio uz njih tu, ali nema veze ne zamjeram. Ne zamjeram niti to što me ljudi ne razumiju niti su se ikada potrudili da to urade. Možda ne znaju kako treba.

Svaki čovjek ima stvari koje voli i koje ne voli. Ja sam tu nekako specifičan po tom pitanju. Stvar koju najviše ne volim jesu toplo hladni odnosi u prijateljstvu ili bilo gdje. Ne volim jednostavno kada je osoba ovog momenta "tu" a poslije je nema kada je teško. Osim kada nešto treba,ali i to mrzim. Mrzim biti osoba koja će drugima udovoljavati samo kada im nešto treba.

Ne volim biti osoba koju mnogi smatraju "prijateljem" a ništa ne rade po tom pitanju. Ne zovu, ne pišu, ne brinu.. Ne volim kada ljudi ne prepoznaju moju tišinu, jer je to prvi znak da me nešto ubija iznutra. Ne volim one nerealne filmove vledati, nerealne serije i sve što nije baš realno. Tako sam od malena birao domaću kinematografiju da gledam umjesto nekih tamo Gospodara Prstenova, Harry Pottera i sličnih koje nikada nisam gledao. Ne volim biti u društvu gdje je samo jedna osoba centar pažnje. Niti volim ono alfa mužjačenje gdje mi neko drugi govori šta treba da uradim. ( Savjeti su drugo). Radije biram da sam uradim pa makar imalo loše posljedice po mene. Ne volim one koji govore da neko stalno kuka o svemu iako je to nečiji mehanizam za potražiti pomoć. Ne volim previše bogate ljude koji imaju novca na pretek. Ništa protiv njih, ali ne volim novac, ali baš nikako. Mrzim ga. Smatram da su nam šetnje i ćaskanje puno ljepše nego negdje trošenje novca.

Pa tako i u svijetu ljudi ne volim mnoge stvari. Recimo kod Aljoše ne volim što je previše dobrog srca jer takvi nastradaju najviše.
Kod Jasmine ne volim kada je nema po 3 - 4 sata a da se nije javila, brinem se tada i to me ubija. Ma da, ako me pitate šta ne volim kod sebe? Ima tu mnogo stvari. Ne volim ovu svoju šutnju na kojoj toliko radim da je popravim. Ne volim to što ne znam njemački, španski iako radim na tome da ih naučim. Ne volim što previše dajem sebe ljudima koji to ne zaslužuju. Ne volim što umaram previše svoje prijatelje kojima to nije potrebno. Ne volim kada neko u mom prisustvu ogovara moje prijatelje.

Koliko god nekada da vrijedimo uvijek ćemo imati stvari koje ne volimo ili ako ih neko mrzi. Nedavno sam baš shvatio Sajferove riječi "samo uzak krug, zna se ko je drug". Radije uvijek biram svoj krug koji ne mrzi i koji je otvoren. Uz Aljošu, Džejlu i Jasminu koje toliko spominjem, tu su i neki drugi heroji koji su me učili da ne mrzim. Uz njih sam naučio o različitosti i samom prihvaćanju.

Uz Enu Herendu, Lejlu Mešanović, Sandu sa Plenuma, Dalilu kojoj sam zauvijek dužnik, te mog VP-a Natašu i Ivanu u čijem prisustvu opet sebe i svoju vrijednost osjetim, sam siguran da moja mržnja nikada neće rasti. Jer nisam svakako takav. Ne uzimam za zlo. Uvijek rado biram osmijeh pa makar i lažni. Jer na kraju dana važno mi je da su "mi" oni svi živi i zdravi.