Došlo neko vrijeme, mjeseci, dani u kojima ništa ne ide. Ne ide više ni misao kako treba. Neko sivilo zavladalo "barba" pa to ti je. Duša me više boli. Potreban joj je restart. Ćoškovi sobe su tijesni. Možda od silnog gledanja u zidove. Možda je prolazno, ko će ga znati. Nešto je tu. Opisati ne mogu i ne znam. Tako sebe zateknem navečer gledajući u zidove po ko zna koji put. Tražim odgovore koje nikada dobiti neću, možda i hoću ali šta ako kasnili?

Sjetim se da u životu tako postoje neke faze koje su potrebne čovjeku. "Koja li je moja faza"?. Nemam ništa od toga da se preispitujem. Faza koja je na redu reklo bi se da je "jesam li dovoljan ljudima, kako li me doživljavaju?"

Misleći o tome stalno sebi glavu ubijam. Dođem do zaključka da nisam dovoljan ljudima. "Ahh moji zaključci"sebi prozborih. Jesam li dovoljan svom najboljem prijatelju, bratu, sestri? Kako li me doživljava neko od njih?

Nemam namjeru da osuđujem ljude kojima bolje od mene trenutno ide. Nisam takav. Neka im je sretno. Nadam se da oni svoje bitke nemaju. Meni je dosta moja, koja mi se čini kao stijena.

Nemam namjeru ni da drugima dosađujem sa svojim upadanjem i pisanjem. Nisam to ja. Svoje bitke sam vodim. Većinom ispred ogledala gdje dušu mogu sam sebi otvoriti.

Kako li me definišu moji prijatelji? Šta li su o meni upamtili? Sigurno ništa jer ko sam ja njima. Fokusirat ću se na sreću drugih. Gurat ću druge uvijek naprijed jer od sebe ništa nemam.

Možda sivilo i prođe nekada, ali ova potraga da se zamijene ljudi teško ikada da će. Zahvalim se Bogu na svemu i nastavim dalje sa osmjehom, kao da nijednu borbu nemam.