Srce da mi prepolovite, dobit ćete dva jednaka dijela. Jedno meni, jedno njemu. I bit će mi dovoljno.

Dušu da vam odškrinem, tamo ćete pronaći njegov vrt.

U oči da mi pogledate, tamo ćete vidjeti njegovu zjenicu.

Jer volim, jer poštujem, jer slijedim. Njega.

Nebrojeno puta sam vam ja razmišljala šta je ono što je meni najviše pomoglo da u životu postanem ovo što jesam, šta je to mene naučilo izgraditi karakter, snagu i volje i uma i šta mi je poslužilo kao najbolji primjer ljudskosti, snalažljivosti i upornosti.

Iskušenje? Radost? Ili Bol? I ne pronađoh odgovor ni u jednom od navedenih.

Već onaj koji se interpretira kroz dvije riječi.

Vjera. I...

Otac. Onaj koji je svoj karakter iskoristio na najbolji mogući način. Da izgradi temelje, da bude primjer, da nas nauči šta je i kako se živi ljubav. Onaj koji je oduvijek znao da jedino tako može i nama pokazati ispravan, čist i iskren put u ovaj prolazni svijet. Čovjek koji je primjer snage, upornosti, volje i energije. Čistog srca, iskrenog nauma i široke ruke. Najbolji primjer marljivosti, poduzetnosti i pedantnosti. I ne zato što je moj, ne zato što sam neizmjerno zahvalna jer sam baš ja odabrana da nosim istu krv kao on, već zato što je to istina. Zato što je sve ovo samo sinonim za tvoje ime.

I nekako sam se uvijek, boreći za sebe, zapravo borila da budem nalik tebi, da tebe vidim u svakom svom djelu i u svakom svom koraku, da vidim trag sličan onima koje si ti prethodno ostavljao.

Toliko sam željela biti svoja, biti drugačija, a opet biti slična tebi. I znam da sam uspjela. U oboje. Ali jednako znam i na koliko još raskrsnica moram da se odlučim za ispravno skretanje da bih postignula ono što sam naumila, ono što sam učila gledajući tebe cijeli svoj život.

Koliko još moram da osjetim da bih bila jaka, makar upola kao ti. I tada, ali i sada. Kada je život odlučio da nam u našu knjigu sretnih trenutaka, ubaci jednu svoju stranicu. Onu koja se nimalo ne podudara sa njenim prethodnicama, a vjeruj mi, niti njenim nasljednicama. Ma, ne vjeruj meni, samo nastavi da vjeruješ Njemu.

Jer znali smo da živimo sve ono što nam je pisalo, znali smo da se radujemo svemu što nam je pristizalo, znali smo da cijenimo sve što imamo. Znali smo da volimo. Jedni druge. Davno smo naučili kako da podržavamo. Jedni druge. Jer, shvata li ovaj prolazni život, da mi ne možemo jedni bez drugih? Da mi nećemo drugačije nego zajedno. Da mi, jednostavno ne znamo osim biti svako svoja karika u našem neraskidivnom lancu. Jer mi ne moramo otići daleko da bismo shvatili ono što nam je zauvijek toliko blizu, tu sa naše lijeve strane. Nama ne treba da shvatimo jedni druge, mi oduvijek znamo jedni (za) druge.

I ne, ne mogu reći da sam ljuta na život, jer bi to značilo da sam ljuta na Njega, a to nikada nije imalo svoje mjestu u mom spisku opcija, već da sam istovremeno i tužna, ali i zahvalna. Tugu ne trebam objašnjavati, jer neke stvari svojom opravdanošću postojanja, i nemaju objašnjenje, ali zahvalnost sam dužna. Zašto?

Zato što smo još jedanput, uhvaćeni "u zamku" potpuno nespremni, pokazali da nama pripreme i ne trebaju, jer mi ćemo i moći i znati. Zajedno da prihvatimo, da se odupremo, da se izborimo. Za sve što nam je srcu milo i protiv svega što nije naša formula življenja. A, mi smo itekako razvili onu našu koja nam pomaže u rješavanju svakog novog životnog zadatka.

Jer smo shvatili da su nam, neplanski, ubacili samo još jednu lekciju koja će nam pomoći da više naučimo, bolje shvatimo i jače se zavolimo. Ako je to više uopće i moguće... ali, doduše, zar mjerna jedinica za ljubav nije beskonačnost? Pa hvala iskušenju koje je odlučilo samo da nas pošalje tamo gdje granice ne postoje.

Pa hvala Njemu koji nas je samo podsjetio koliko misli na nas i koliko zapravo želi da mu Mu budemo još bliže.
Beskonačnost.

I možda mi ove godine, prvi put, na 8.mart nećeš donijeti ružu u ruke, jer malo ti odlučiše poremetiti planove, ali nisu ni svjesni da imamo dovoljne zalihe i ruža, ali i nebo ljubavi koji nam stoje na usluzi i za nebrojeno nadolazećih godina.

A, i zašto bi mi ruža na osmi dan proljetnog mjeseca igrala neku bitnu ulogu, ako ćeš mi već devetog vratiti najveću radost u srce?

Jer moja ruža i moj otkucaj srca jesi ti u ovom našem domu, u ovom tvom ćošku. Pored orhideje i pored ruže kojoj baš ti ne dopuštaš da ikada uvehne. Koja čeka ponedjeljak da prekine svoj post vodom iz tvoje ruke, jer na našu ne reaguje.

Jer, znaš babane moj, kao stotinu neba i još jedno nebo <3.