Svi mi negdje i od nekoga bježimo. Pitanje je koliko nas to proganja? Ubija? Tišti?

Bježim od ove godine. Nažalost odnijela je mnogo toga, a prvi put u životu sam osjetio da tonem i da se sve ruši.

Prethodnih godinu ipo tu je bila "Plava Laguna". Stalno sam bježao u nju, sakrivao se od svojih strahova i sa divnim ljudima radio na sebi. Tu je uvijek bila, apsolutno za sve.

Ne bih lagao kada bi rekao da sam se osjetio kao da pripadam negdje po prvi put u životu. Osjetio sam da me neko gura naprijed i da zaista mogu. Zamislite osobu bez podrške, bez snage,volje i sa crnim mislima u takvom okruženju.

Tako sam se nekako osjećao, ali sam uvijek išao dalje. Pronađeš osobu koju gledaš kao uzora, ugledaš se u nju i makar na tren sve zaboraviš.

Od tog januara ove godine sve se promijenilo. Novi tim, novi lider i nova prilika. Tim nikad bolji, lider kao da zna šta mi treba, uvijek je tu, za sve. Prvi put u životu osjetiš kako je negdje pripadati, osjetiš da tvoja ideja ima vrijednost. Sve zahvaljujući njoj.

Ma da, nikada joj zaista nisam rekao koliko je značila. Možda može nagađati samo. Svaki put kada bježiš od nečega, ona je tu. Makar i tišina je bila pozitivna.

Teško je bilo raditi na sebi, priznajem. S' jedne strane ono što te guši a s' druge "plava laguna" u kojoj po prvi put pripadaš. Iako sam mnogo puta sebe preispitao da li je sve to istina? Osoba koja do nedavno " nikom nije bila potrebna" sada ima svrhu, sve zahvaljujući divnom lideru i ljudima u njoj.

Zbog nje rasteš i ideš dalje. Pa tako, cijeli napor dođe na naplatu. Ubrzo dobiješ ono što uvijek želiš - poziciju za slanje ljudi van granica BiH na praksu. Zbog nje se riješiš mnogih strahova. Po ko zna koji put se smiješ i uvidiš da je nekome stvarno stalo da ideš naprijed.

Kako se život uvijek zna poigrati sa svime, tako se i poigra po ko zna koji put sa tim nesrernim avgustom. Ta smrt koju nikako ne razumijem opet pokuca na vrata i odnese onog kojeg smatraš drugim ocem.
Od tada, ništa isto nije. Sve je krenulo niz brdo i nikako da stane. Lidera više nema, nema " plave lagune ", nema ljudi u njoj. Nema dizanja više, od tada samo padanje.

Ništa za rukom ne ide. Baš kao što sam i rekao na tom zadnjem viđanju " ako izgubim Vas, izgubio sam i sebe ". Tako je i bilo. Osmijeh je stao još tog septembra. Rana je nastala koju ne može nijedan doktor da zaliječi. A mogli su oni jedini.

Često nedostaju. Ustvari, svaki dan nedostaju. Ona tišina sa njima, guranje naprijed i ugledanje na osobu koju možeš liderom konačno zvati.

Noaći su postale jako teške, stalno oni u mislima. Ispred očiju na zidu plave akreditacije, a u očima tuga i nemir koji tišti.
I neću lagati kada bih rekao da sebe uhvatim u želji za pisanjem njima koji su mi život promijenili. Nekada jednostavno ne želim, ko će im smetati. Nisam takav.

A i šta bi im rekao? Da mi nedostaju svakim danom? Da je od tog septembra sve krenulo naopako? Da ja više nisam ja? Da li bi pomogli kao i uvijek ili bi se okrenuli samo?

Ako išta, tu negdje u dubini duše slavim njihove uspjehe. Znam koliko mogu. Znam koliko može ona u kojoj sam vidio istinskog lidera, na kraju to ona i jest. Siguran sam da će vidjeti ovo.

Od septembra tišina. Duša ne miruje više, osmijeha nema ni na mapi. Tu i tamo padne neki uz Živana, ali i to je slabo.

Pa dođe i taj decembar i rođendan u kojem se nikad praznije ne osjetiš. Duša hoće pobjeći iz ovog tijela, veli " ne mogu više ".

Sve je tijesno. Zidovi koje posljednji put gledam u ovom stanu su zanijemili od svega. Džaba je, ne može čovjek iz ove kože. Greške se dešavaju, samo ih niko ne gleda isto.

Šta bi im rekao na kraju? Da mi je krivo za sve? Da mi nedostaju one šutnje sa njima, brojni osmjesi i apsolutno sve?

Ne znam ni sam. Možda sam samo najgori koji je ikada koračao ulicama i kojeg su ikad upoznali? Možda ne zaslužujem drugu šansu niti mi treba ta šansa? Možda je bolje ovako ili nije?

Sad' dok pakujem posljednje slike za selidbu, ugledah onu koju dobih prije godinu dana od njih za rođendan. Valjda je okačim opet na zid. Makar kao podsjetnik da je nekada neko mislio na one na koje niko ne misli.

Rekao bi Džej " Gdje ću sad' moja ružo " ?