Pusti ih…
Ako te ignorišu.
Pusti ih, ako tvoj broj imaju, a nikada ga ne okrenu.
Ako im je lakše da ti pošalju prazan pogled, nego poruku. Ako im je lakše da ćute, nego da te pitaju kako si – pusti ih.

Pusti ih da vjeruju da se ljudi gube slučajno.
Pusti ih da misle da ne vidiš kako te izbjegavaju pogledom, kako im riječi zastanu u grlu kad im priđeš.
Pusti ih da misle da nisi primijetila njihovu tišinu – tišinu koja je teža od bilo koje uvrede, tišinu koja te budi noću i tjera da iznova vrtiš stotinu mogućih razloga.

Ne juri.
Ne moli.
Ne objašnjavaj.
Jer ko te želi u svom životu – nađe način, ne izgovor.
Ko ti je važan, a vrijedi, doći će. Bez podsjetnika. Bez “jesi li slobodna” tek kad im zatrebaš.

Pusti ih, pa makar ti se srce steglo kada vidiš da su srećni negdje drugo.
Pusti ih, pa makar te boljelo što nisi ti ta kojoj se prvo jave kad im se dogodi nešto lijepo.
Pusti ih – jer ljubav, prijateljstvo i poštovanje ne traže potvrdu. Oni se ne mole, ne traže, ne ubjeđuju. Oni se žive.

A ti?
Ti budi tamo gdje te čekaju.
Tamo gdje te pitaju “Kako si?” i ne zadovolje se odgovorom “Dobro” – nego te slušaju, zaista.
Tamo gdje tvoje prisustvo nije teret, nego radost.
Tamo gdje te ne čuvaju samo kad im je loše, nego i kad im je dobro.

Pusti ih…
Jer kad pustiš ono što ne drži tvoju ruku, oslobađaš obje – i ruku, i sebe.
I naučiš da ono što je tvoje nikada ne trebaš vući, a ono što nije – ne možeš zadržati.