Niko ne može bolje razumjeti muškarca od žene koja ga voli, tako me naučio Dostojevski. Ustvari, to sam samo pročitala kao djevojčica — još uvijek nezrela za takvu literaturu. Nešto, par mjeseci nakon što me je dobro uzdrmao pubertet.

Mnogo je tu suza, srušene romantike i ideala prošlo dok nisam shvatila da su mi instinkti ta energija koju ludački slijedim i kroz koju učim. Auh, koliko lomljava, pa ljutnje, pa to pršti od strasti u pomirenjima, a poslije opet bacanje stvari ma kroz prozor, kroz prozor! Iskakanje iz auta, bježanja na motoru.

-Kako znaš da je to sada ona prava ljubav? Kako znaš da nije opet samo dobro ‘upakovana’ obmana, iluzija, zasljepljenost? Kako znaš da je ovog puta to ‘ono’ pronalaženje drugog dijela tvoje duše, ta jaka, nevidljiva, a neraskidiva povezanost? Kako?
– I nemoj mi samo molim te reći da se to osjeti i da se vidi, jer smo mi ljudi stvoreni takvi da težimo i želimo da nas neko bezuslovno voli, pa nekad sami sebe ubijedimo u to, jer Sizifima treba podstrek i pomoć, makar bila imaginarna da izguramo svoj kamen na vrh?

-Upravo tako i znam. Pođi od riječi ‘stvoreni’ smo. Takve nas je Bog stvorio. Slabe, željne ljubavi, milovanja, podrške, pomoći. A to sve možeš i naći u Njemu. Međutim to nama nije dosta, jer opet nismo stvoreni da bi bili sami dok dišemo. Neko bira Njega za životnog saputnika, neko bira drugo ljudsko biće, no to je već druga priča… Koliko nas On voli? Bezuslovno, bezgrešno i beskonačno! Toliko da nam je dao čak i slobodnu volju i slobodu da sami stvaramo i biramo onu osobu za svog životnog saputnika… Naravno, ta ljubav prema nama i takva ljubav je najčistija i nijedna joj nije ravna i nikada neće ni biti…

Tweet: “Ljubav ne pobjeđuje, ali je zato nepobjediva.”

-Ali, ja sam te pitala nešto drugo, ovo mi je jasno, da ne postoji takva ljubav na zemlji i da ne može poticati od ljudi, takva jačina osjećanja…

-To si u pravu! I ne postoji, ali prekinula si me. Moraš krenuti od početka da bi shvatila. Dakle, iako ON jedini zna šta će biti, kako, kada i gdje ćemo zastraniti, izdati ga, pokleknuti, pa čak ga i proklinjati, opet nam ostavlja tu slobodu izbora i obraćanja kad mi to želimo.

-Da, jasno mi je to, u potpunosti, ali kakve veze to ima sa mojim pitanjem?

-Nestrpljiva si, i to mnogo. Moraš znati i naučiti čekati… No da ja sada tebe pitam — kada te neko voli, želi, ima potrebu za tobom, da ti bude zauvijek u blizini, da provodi sa tobom dane i noći, voli tvoje mane, ljubi tvoje vrline, ističe ih, njeguje i pazi na njih i na tebe cijelu, šta radi?

-Pa ne znam, ne pušta te više nikada da odeš od njega? Čuva te, poštuje i pazi da te ne izgubi? Trudi se oko tebe? Svaki put te zagrli i oprosti ti kada pogriješiš?
-Tačno-dijelom, ali i pogrešno!
-Kako pogrešno? Sad tek ništa ne razumijem? Pa zar nije to dokaz da te voli?
-Jeste i nije.
-Molim?
-Vidi, sve to jeste istina, to što si navela kako se neko ponaša kada mu je stalo do tebe, ali ne i ono prvo! Naprotiv! Daje tí i slobodu izbora!

-Ne razumijem?! Zašto bi te neko pustio od sebe ako ne može bez tebe, ako te zaista i iskreno voli?

-Zato što je prevazišao svoju sebičnost. Zato što je spreman da živi s tom boli bez tebe, jer tebe stavlja na prvo mjesto, tvoju sreću, tvoju odluku i tvoj izbor. Voli te, to je neosporno, ali toliko te voli da ti daje slobodan izbor, da ako odlučiš da odeš od njega, da nisi vezana i da nisi pod prisilom da protiv svoje želje dijeliš postelju s njim.

Naravno, ne dopušta da je on kriv za mogućnost razilaska, ne čini ti zlo, ne tjera te, ali ti ostavlja prostor slobodnog izbora iako bi mu srce od boli ostarilo i puklo. Da li sada shvataš kako znam?
Ljubomorno te čuva, ne da te nikome, tu je uvijek kada ti je potreban, najnježnije, ali i najstrastvenije stvorenje te grli, poštuje te kao tebi ravnu, cijeni sve što činiš za njega, vezani ste nekim nevidljivim nitima duše, jer možete osjetiti misli jedno drugome… Vezao te za sebe, a opet pružio ti je slobodu… Zar to nije onda nešto najpribližnije i najsličnije ‘Onoj” iskonskoj i bezuslovnoj ljubavi?

-Sada shvatam. Nisam do sada nikada tako o tome mislila.
-Ne zaboravi, ljubav ne pobjeđuje, ali je zato nepobjediva!

I tek sada znam na šta je to tačno mislio Dostojevski. Ljubav zapravo izoštrava ta čula i suosjećanje je ustvari ta inteligencija koja “čita” muškarca i kada se šuti. I kada on luta. I kada budali, griješi. I kada je bolno upravu. I kad me previše steže, i kad je nježan bez povoda. I kada on laje, dok ja kreštim. I u slučajevima kad zacvrkućem, a on ne sluša. Ma ne osvrneš se, a on ispričao sve o poslu… I tada. Pet onih dana kada ne pričamo i sve vikende koje smo jedva dočekali, i tada sam bila ta žena Dostojevskog. Svakodnevno dok ga izazivam na najrazličitije dvoboje jer ženama sve vrvi u mozgu, a muškarci imaju mirne hormone i samo me začuđeno gleda tim “blago njemu” hormonima. Nekad bih voljela da se mijenjamo količinama tih estrogena i raznim “ronima” i “monima” — da napravimo razmjenu, samo na jedan dan. Da se ja malo čudim koliko se čuje dok mu zuji u glavi. On tvrdi, dok hodam, čuje mi se kako mi šišti u glavi! A ja mislila samo ja to čujem, eh naivnosti!