Postoje stvari o kojima rijetko pričam.
Ne zato što ne želim, već zato što ne volim da se žalim.

Ne želim da ispadne kao da tražim pažnju ili, ne daj Bože, sažaljenje. A ponajmanje na račun mog tate. Jer on je bio vrijedan svega, pa i jednog ovakvog teksta.
I mnogo više od toga.

Ljudi često kažu kako mogu da zamisle kako mi je.
Kažu mi da razumiju.
Ali ne razumiju.
Ne mogu.
To nije nešto što možeš shvatiti ako nisi osjetio taj bol iznutra, ako ti se nije desilo, ako nisi kroz to prošao.



To je praznina koju ne možeš objasniti riječima, ne možeš je prenijeti drugima jer je to nešto što se osjeća cijelim bićem.

Zamislite osobu bez jednog oka. Možemo zatvoriti jedno oko i pokušati zamisliti kako bi bilo,da ga nemamo, ali ono je i dalje tu.
Osjećamo ga.

I dalje vidimo, makar na jedno oko.
Ne možemo da osjetimo život bez njega jer ga još uvijek imamo. Tako je i s ocem.
Ko ga ima, ne može zamisliti kakav je život bez njega.

Moj tata bio je dobar čovjek.
A to je premalo reći.
Dovoljno je da kažem da ga je poznavalo pola mog grada, i to po najboljem.

Bio je osoba koja je dijelila sadaku ne razmišljajući o tome hoće li imati manje, jer mu je uvijek bilo bitnije da drugi imaju više.
Volio je životinje, onako iskreno, od srca, volio je muziku, onu staru, kvalitetnu, s dušom, volio je djecu, filmove, sve ono što bi jednom dobrom čovjeku bilo dovoljno da osjeti sreću.



Bio je jednostavan, a opet toliko poseban.
Ponosna sam što ličim na njega. Imam njegov pogled, onaj isti koji me gleda sa starih slika, njegove crte lica, hod, pa čak i neke osobine koje su nam iste.
I to mi znači.

To mi je dokaz da je dio njega ostao u meni, da nikada nije potpuno otišao.

Kada sam bila djevojčica, imao je CD sa starim jugoslovenskim i engleskim pjesmama.
Slušao ih je stalno.
I ja ih i dan-danas slušam.

Ostavio mi je nekoliko svojih playlista, i kad osjetim prazninu, kad me uhvati onaj osjećaj da mi nešto nedostaje, pustim te pjesme. Kao da ga opet čujem, kao da je tu, blizu. One mi dođu kao lijek.



Ali istina je , život bez tate postaje sve teži i teži kako godine prolaze. Kada si dijete, možda i ne razumiješ u potpunosti šta znači gubitak.

Možda misliš da je to nešto što se desilo i da ćeš se nekako naviknuti, da će vrijeme zaliječiti. Ali ne.
Ne zaliječi.

Praznina ne nestane.
Kako rasteš, kako dolaze novi trenuci u kojima bi trebao biti tu, praznina postaje još veća.
Svaka nova godina donosi novu težinu. Svaki rođendan. Svaka situacija u kojoj osjetiš da fali baš on.

Imala sam samo 15 godina kada je preminuo.
Od sepse.
Sjećam se tog dana, iako bih voljela da mogu da ga zaboravim. Sjećam se dženaze, sjećam se osjećaja kao da se sve oko mene ruši, kao da to nije stvarno, kao da ću se probuditi iz tog košmara.

Sve mi je tada bilo preteško.
Pila sam tablete, one od kojih se pola toga dana i ne sjećam.
Možda je tako i bolje.

Ne smeta mi kada ljudi pričaju o svojim očevima.
Ne smeta mi kada kažu da idu s njim na kafu, da su se nešto posvađali, da ih je nazvao da ih pita gdje su.

Ljudi često, kad ih otac nazove dok su sa mnom, odmah se izvine, ali nema potrebe za tim.
Nemojte mi se izvinjavati.

Takva je sudbina.
Moj tata je još uvijek tu ,u meni, u svakom dijelu mog bića.
U svakom mom pokretu, u svakom mom izboru, u svakoj mojoj odluci.

I to je ono što je najbitnije.

Žao mi je što neće biti tu ako Bog da, kad budem rađala svoje prvo dijete, kad budem imala svadbu, kada budem prolazila kroz najvažnije trenutke svog života.

Žao mi je što neću moći da ga zagrlim i vidim njegov ponosan osmijeh.
Ali već znam,
ako ikada budem imala sina, voljela bih da nosi njegovo ime. Denis.

Jer on zaslužuje da njegovo ime živi.

Osjećam ga u svakom trenutku.
U svakom pogledu u bilo koji kutak. U svakom trenutku kada ostanem sama sa svojim mislima. I znam da je tu.

Zato nastavljam dalje.

Za njega.