Istanbul po zvaničnoj statistici važi za 15. najmnogoljudniji grad na svijetu sa oko 17 miliona stanovnika. Nama je poznat po povoljnim turističkim aranžmanima i kvalitetnoj robi, a ostatku svijeta po popularnom tretmanu transplantaciji kose, po kojem je nastao nadimak "Turkish Hairlines".

Jedan od najpoznatijih pisaca moderne ere, Orhan Pamuk, odrastao je baš u ovom gradu nezamislivih razmjera. Izjavio je da mu Istanbul vječito služi kao izvor inspiracije i smiraja: "Kada pogledate iza ćoška u bilo kojem dijelu Istanbula možete vidjeti more, ili bar djelić mora. Neki predivan pejzaž, i u tom pejzažu se možete izgubiti.".

Istanbul je sam po sebi plod fikcije. Jedan je od dva grada koji se prostiru na dva kontinenta. Istanbul se bajkovito proteže Europskom stranom, poznatija kao turistički dio gdje su trgovci iz svih kultura dijelili svoj uticaj i produkte na poznatoj Kapali Čaršiji, a Janjičari hrabro kročili kroz ruševine nekadašnjeg centra Bizantije, pa sve do Azijske strane koja je, uprkos veličini grada, blaga i mirna, nekad i zapostavljena.

Drugi grad koji se prostire na dva kontinenta je Suez koji beznadežno pokušava ostati relevantan uz Istanbul, zauzimajući tek malo površine Azije, tek onoliko koliko je dovoljno da bude transkontinentalan grad.

Stotine godina historije pohranjeno je u zidove zgrada, desetine kultura su izmiješane u dušu stanovnika koji sebe nazivaju Istanbullu ili Istanbulite. Blještavi Bosfor služi kao granica i kao takva je unikatna na ovom svijetu, kao arterija koja vječito pulsira u srcu ovog grada već stoljećima, ona je granica koju su htjeli oduzeti i Englezi i Francuzi. Simbol je prkosa ovog grada.

U svoj toj veličini teško se osjećati kao individua. Za razliku od gradova u našoj najljepšoj domovini, ljude koje sretnete na ulici nikada više nećete sresti u svom životu. Svaki dan na vijestima možete vidjeti stravične nesreće, ubistva i pljačke. Toliko da to postane neki uvrnuti komad vaše svakodnevnice. Toliko uvrnut da se čak i sveto doba Ramazana u Istanbulu čini kao beznačajno, prolazno vrijeme koje kad tad neko poštuje.

Koliko god da su Istanbulliti gostoljubivi, toliko bi i zavratili rukave na košulji ne bi li stranca zavrnuli. Ipak, to su rođeni trgovci i ponekad je tužna istina da je to njihova priroda. Mnogima to ne leži, te čak ne bi posjetili Istanbul ponovo. Šta je tu je, trgovanje je način života za ljude na ovom području.

Pored toga što je ogroman, vrijedi spomenuti i da je cjenovno srazmjeran veličini. Radnička klasa u Istanbulu jedva preživljava, ljudi se bore za svaku žilavu koru hljeba. Postoje i ogromne društvene klasne razlike. Ukoliko ne nosite neke od najpoznatijih brendova, te nemate najnoviji telefon mnogi Istanbulliti vas neće ni pogledati.

Poznanici će okrenuti glavu jer znaju da je vaš Turski na nivou pećinskog čovjeka. Suzdržati ću se sa rasizmom i diskriminaciji prema Arapima i Kurdima, koji u bijegu od rata ili pak u želji za komadom nečega što bi mogli nazvati svojim dolaze u Istanbul.

Toliko o tom bajkovito prikazanom gradu. Njegove ljepote kriju mračnu, hladnu stranu koja neiscrpno boravi u svakom neosvijetljenom ćošku grada. Grada u kojem i taxi koristi Google Maps, jer ne može pronaći svoj put. Kako ćete tek onda Vi.