Veliki pozdrav dragi čitaoci, vaš najdraži online babuka je tu sa novim travel blogom. Ne znam za vas, ali meni u zadnje vrijeme baš odgovaraju duge vožnje, pogotov ako putujem sam. To je odlična prilika da čovjek malo pusti misli, odsluša kakav podcast, pa i bude kreativan. Nije to isto kao provozati se po gradu gdje su gužve i gdje se moraš koncetrisati na saobraćaj, izbjegavati pješake i trpiti uvrede drugih vozača. Tek kada čovjek izađe iz grada i krene putevima kroz brda, šume i sela, misli krenu da naviru. Znam da sam neke od najboljih ideja za pjesme i tekstove dobio baš vozeći se preko Karaule ili nekim autoputem prema Njemačkoj. Prije sam ih, vozeći se busem, zapisivao u mali notes, a danas se tipkaju u mobitel sa jednim okom na ulicu.

Dok još nisam imao vozačku dozvolu, glavno prijevozno sredstvo je bio autobus, a najčešće se išlo prema Zagrebu. Brzo sam naučio svaku krivinu i tunel do Srebrenika, pa onda dalje preko Arizone, obavezna pauza na Lončarima gdje su se prodavali jeftini pirati, onda Orašje i most preko Save. Kada sam prvi put došao u Bosnu nakon rata, taj most je bio srušen i Savu smo prešli sa skelom. To je bio moj prvi susret sa domovinom i veliki šok kada sam vidio ratna razaranja. Sjećam se blata, ruševina, vojnih punktova i na koncu, Tuzle koja je bila siva i izranjavana. Nisam ni pomišljao da ću isti taj put samo par godina kasnije proći toliko puta.

Kada bi godinama kasnije prešao Savu, uslijedilo je olakšanje jer sam uspješno prešao granicu, i prva pauza bi bila u Slavonskom Brodu. Tu smo istovarili dio putnika, a utovarili nove. Za put sam se uvijek naoružavao skupim baterijama za CD player i kutijom svježe naprženih albuma. Kasnije je okrugli player, koji je znao preskakati ako je CD izgreban ili ako bi autobus naletio na rupu, zamijenio moderni MP3 uređaj na koji se kopirala muzika. Sjećam se gotivnog Sony MP3 playera koji sam dobio na poklon; imao je gigabajt memorije i mali ekran koji bi učitavao - Wu_tang_clan_gravil_pit_mp3. Neke albume nisam namjerno slušao kod kuće ostavljajući ih za put jer sam tada mogao na miru preslušati svaku pjesmu, a i tako bi put prošao brže. Tu su naravno bile sve moguće dnevne i sedmične novine koje bi brzo prelistao i pročitao, pa bi na trafici u Brodu kupio i hrvatska izdanja. Između Broda i Tuzle, početkom dvijehiljaditih, nije bilo velike razlike, osim što na zgradama nije bilo rupa od gelera. Slična arhitektura i slična estetika istočne Evrope i komunizma. Zagreb je već bio druga priča. Centar glavnog grada Hrvatske mi je uvijek više ličio na Beč, nego na Beograd ili Sarajevo, a o Ljubljani da ne pričamo. Autoput od Broda do Zagreba je bio jedina prilika da se odspava. To nije bilo moguće kroz Bosnu zbog čestih krivina i gustog saobraćaja. Ako se nije spavalo, onda bi tu sijevale razne ideje i misli. Ima nešto u toj ravnici i pogledu u daljinu.

Druga najčešća ruta je bila Tuzla - Sarajevo. Taj put sam mogao odraditi i dva puta dnevno zavezanih očiju, ujutro do Sarajeva, predvečer nazad u Tuzlu, a danas isto to samo u drugom smjeru. Preticanje kamiona, autobusa i traktora na rijetkim pravcima se brzo usavršilo, a znao sam i otprilike gdje policija stoji. Taj put je posebno lijep zimi kada snijeg prekrije Nišiće, pa sve do Olova. Obavezno se stane na heljdu i kafu uz miris borova i oštrog planinskog zraka.

U filmu „Margin call“ ima zanimljiva scena kada inženjer, koji je projektovao most, objašnjava koliko sati, dana, mjeseci i godina će ljudi uštedjeti koristeći novi put, i bilo mu je čudno što neki ljudi i dalje idu starom rutom. Na to mu prijatelj odgovara prostim argumentom koji sam tek kasnije razumio; neki ljudi jednostavno vole duži put do kuće.