Krenuo sam autobusom iz Mostara. Odmah ću reći svima koji ne podnose dugu vožnju – idite avionom. Avionom vam treba svega 2 do 3 sata, dok autobusom put traje i do 22 sata.

Prva pauza bila je već u Bugojnu. Duvanim cigaru, tresem se ko Banja Luka. Hladno, prsti utrnuli, dim ide, al’ ne grije ništa. Stojim i mislim – ako je ovako na prvoj pauzi, šta me tek čeka dalje. Vraćam se u autobus, sjedam, grijanje radi ko da se neko šali s nama. Ljudi šute, svako u svom filmu. Neko spava, neko bulji u telefon, a meni se san ne prima. Put se razvukao, vrijeme stoji. Kilometri prolaze, a osjećaj isti – daleko si, a još nisi nigdje.

Noć polako pada, svjetla pored puta se nižu, autobus guta asfalt. Umor udara u glavu, leđa bole, noge teške. Svaka naredna pauza ista priča – izađeš, zapališ, smrzneš se, vratiš se unutra. Njemačka je još daleko, a ti već znaš da ovaj put nećeš zaboraviti.

Put se najviše oduži u Njemačkoj, baš onda kad si već u zemlji u kojoj želiš biti. Prođeš granice, pomisliš gotovo je, a ono – vožnja nikako da stane. Kilometri se vuku, gradovi prolaze, table se smjenjuju, a ti gledaš kroz prozor i pitaš se kad ćeš konačno izaći iz autobusa. Umor je tad najgori. Nisi više ni nervozan, ni uzbuđen – samo prazan. Frankfurt je prvi veći grad na kojem staješ i izgleda lijepo, ali pun i krcat narkomanima, pogotovo na željezničkoj stanici.

Nakon nešto više od 22 sata vožnje stigao sam u Frankfurt na Majni. Izađeš iz autobusa, noge te ne slušaju, glava prazna. Grad velik, svjetla svuda, a tebi ništa nije jasno – samo znaš da si živ stigao. Ali tu putu nije bio kraj, odmah sam se prebacio u brzi voz do Erfurta.

Konačno u Erfurtu. Iskreno, grad je jako, jako lijep. Nekako širok, otvoren, nema onu mostarsku gužvu. Imaju i jako dobar stejk u restoranu „Steak Block House“ – bukvalno, kad sam probao taj stejk, život je postao ljepši. Inače, tamo sam išao kod djevojke, pa je sve imalo dodatni smisao.


U Erfurtu ima se štošta vidjeti. Npr. Dom Platz, crkva koja je jedan od simbola Njemačke. Kad staneš pred nju, osjetiš težinu istorije – visoki tornjevi, ogromni prozori, sve od kamena, a opet toliko elegantno. Atmosfera trga oko crkve također je posebna – ljudi šetaju, sjede u kafićima, ali sama crkva dominira i ne da da je ne primijetiš.

Nova godina tamo je poseban događaj, kao i svugdje u svijetu. Trgovi se pune ljudima, svjetla se pale, vatromet traje do 2 ujutro, a ja iskreno nisam neki ljubitelj vatrometa. Ma nije to problem, s obzirom da smo ponoć dočekali u kući.

Al ono što me je iznenadilo – snijeg nije padao. Sve do juče, tj. mog posljednjeg dana u Njemačkoj, ja sam dijete s Neretve. Nisam navikao na hladnoću, urednost, mirne ulice i sistematiku ljudi. Ali sve u svemu, bilo je super. Njemačka, kao Njemačka, uopšte nije onakva kakvom sam je očekivao. Čak mogu reći da mi se stvarno svidjela.