Nikada neću zaboraviti putovanja na koja smo išli kad sam bila dijete. Moj otac, majka, mlađa sestra i ja, djevojčica od desetak godina kretali bismo na put u očevom starom Mercedesu. Onom s mekim, izlizanim sjedalima i mirisom ustajalog benzina koji se miješao sa slatkastim mirisom osvježivača na retrovizoru. Jedan prozor se nije mogao zatvoriti do kraja, taman toliko da se ispuši cigareta bez stajanja, a zadnja sjedala su bila spuštena toliko da nisi znao sjediš li još u autu ili si već u gepeku, među koferima koji su se ljuljali pri svakom zavoju.

Najčešće bismo putovali noću. Sestra i ja naslonjene jedna na drugu promatrale bismo kroz prozor nepregledna polja obasjana mjesečinom, planine što su stajale poput tamnih čuvara na horizontu i svjetla udaljenih sela. U tišini bismo šaptom pogađale kako će izgledati naša sljedeća stanica.

Ta su putovanja imala poseban miris. Miris benzina, noćnog zraka i nečega što se ne može objasniti riječima. Kada odrastaš u radničkoj obitelji koja više preživljava nego živi, svako je putovanje čudo. Ma gdje god išli osjećaj je isti i srce mi zalupa malo jače i danas dan kad se sjetim svih pređenih kilometara. Imali smo vodu, sendviče koje je majka pažljivo motala u foliju i dobru volju. I bilo nam je dovoljno.

Danas sam ja mama dviju djevojčica i želim im pokloniti iste takve uspomene. One koje se pamte cijeli život. One zbog kojih će me, nadam se, spominjati po dobrom i onda kad me više ne bude.

Posljednje tri godine moj suprug i ja umjesto ljetovanja na Jadranu biramo ture po Bosni i Hercegovini. Svake godine tražimo nove gradove, nova sela, nove ljude i nove priče. Ove godine ruta nas je vodila od Posavine prema Hercegovini kroz mjesta koja još nismo imali priliku upoznati. Hercegovinu smo prvi put posjetili malo nakon kćerkinog prvog rođendana dok je njezina sestra još bila u stomaku. Taj put još uvijek čuvam u ladici sjećanja, spreman za neku drugu priču.

Putovati danas lakše je nego nekad. GPS vodi put i informacije su na dohvat ruke, ali kad putuješ s djecom sve dobiva neke nove dimenzije. Najvažnije je planirati unaprijed: gdje će stati, gdje će trčati, što će ih zabaviti. Naučila sam da ih treba uključiti u avanturu. Pokazati im kartu (iako ništa ne razumiju), ispričati priču o mjestu kamo idemo i naravno obećati mnogo grickalica i sladoleda.

Naše ovogodišnje putovanje počelo je 7. srpnja. Prva stanica bilo je malo mjesto u podnožju planine Ozren. Noćili smo u istoimenim termama, jer smo se dogovorili da nećemo putovati više od dva sata u jednom danu.


Moj suprug se uspio odmoriti,a ja nešto manje jer majčinstvo i odmor rijetko idu u istu rečenicu. Ipak, miris borovine koji se uvlačio u kosu, šum vode i lagani povjetarac stvarali su osjećaj da smo na nekom skrivenom mjestu daleko od svijeta.

Prvi dan djevojčice su bile neumorne. Kupale su se, skakale, prskale jedna drugu i smijale se bez prestanka a onda, sutradan, bazen im je postao zakleti neprijatelj. Nisu ga htjele ni pogledati. Sate nagovaranja da izađu iz vode zamijenilo je nagovaranje da barem jednom uđu. Nije pomoglo. Njihovo novo otkriće bio je lift no, roditelji s vremenom nauče prihvatiti te male, neočekivane fascinacije.

Sljedećeg jutra, nas četvero i naših pet kofera, krenuli prema Jajcu. Tamo nas je dočekao prolom oblaka, ali to je priča za drugi put.

Sve u svemu, putovanja nisu samo o destinacijama. Ona su o ljudima koje sretnemo, o bojama koje upijamo, o mirisima koji ostaju zauvijek povezani s nekim mjestom. Ona su o trenucima koji te mijenjaju, čak i kad to ne primijetiš odmah. A ono što sada volim najviše jest što ta putovanja gledam kroz oči svojih kćeri i svaki put se osjećam kao da ponovo putujem kao dijete. U onom starom Mercedesu sa svojom majkom, sestrom i ocem.