Nakon nešto zahtjevnijeg, a ujedno i zanimljivijeg puta (jednostavnost se brzo združi s dosadom) stigosmo do Sutjeske, mjesta na kojem se nekoć odvila slavna bitka. Bez obzira na ideološku (ne)opredjeljenost, zahvalnost svima koji se ugradiše u mir kao univerzalnu blagodat nerijetko spoznatu tek nakon što iščezne. Potom vožnja makadamom na kojem se lokalci odlučuju koristiti isprobani recept – “Golf dvica” – dok oni hrabriji rabe moderne džipove ili kombije: često potcijenimo kvalitet nečega pravdajući to njegovom starošću. Prije koračanja ka jezeru kratak pogled na Peručicu, parče preživjele divljine koje provocira radoznalost i podsjeća na strah, istovremeno: nepregledna šuma pod čijim krošnjama hode svekojaka stvorenja, po mnogome slična, a ni po čemu ista ljudima. Mašti se ukazuje povjerenje u kreiranju scenarija: ko ili šta sve živi tu i šta bi insan kad bi se izgubio, naletio na ovog il’ onog hajvana – na tuđem teritoriju prenost naizgled dominantnog biva reducirana.

Kreće aktivno tabananje po različitim podlogama, nešto kamena kao teret stopalima, zatim odmor kroz zemljane površine, kratki spust, potom nešto ravnice, onda strmina: ujednačen balans koji podsjeća na raznolikost življenja i ciklično smjenjivanje iskušenja i olakšanja. Simbioza flore i faune, uz zamjerku za nedostatak fluidne materije tokom puta, sveobuhvatno izaziva fizički umor, potiče intelektualnu aktivnost praćenu okrepljenjem i okončava duhovnom dezinfekcijom: topla preporuka. Nakon skoro dva sata saburanja ulazak na jezero, koje saosjećajno odmah pokazuje svoju ljepotu, time nadoknađujući odsustvo vode na putu, štedeći strpljenje posjetilaca i, povrh svega, poštujući uloženi napor: trud i slast su bliski i teku istim putanjama.

Jezero uglavljeno među masivne planine, koje On u prah može zdrobiti: kakva li je tek drskost čovjeka, sićušnog spram ovih kamenih zdanja i nerijetko punog oholjenja, pa se osjeti smjelim sijati nezadovoljstvo, dok ostalo od vidljivog svijeta pokorno i tiho hvali Stvoritelja. Kratko obilazimo jezero ne bismo li pronašli parče mira na kojem se možemo smočiti. Kahvu kuhamo na nešto teže potpaljenoj vatrici, vazduh uz vodu pun vlage zadao nam je probleme za inače jednostavnu radnju: okolnosti čestu određuju zahtjevnost djelovanja. Drugačiji je ukus kahve na drvima, il’ je to zbog budnosti čula koja u ovom ambijentu rade k’o podmazana. Nakon malo brćkanja i ćeifa kahvenisanja, vakat je poći nazad, jer dođosmo nespremni za kampovanje, koje je ovdje česta, a vjerujem i izuzetna pojava: posmatranje znakova oko nas bi, kudikamo, trebalo biti olakšano manjkom proizvedenih smetala poput gradskih svjetala ili bučnosti auta. Naravno, ne želimo ni zanoćiti u šumi koja svašta može kriti, a mi se osvjedočismo o prisustvo divokoze i lisice, uz dvije nejasne pojave koje naknadno protumačismo kao srnu i mladunče medvjeda.

Hodanje nazad je satkano umorom i zadovoljstvom, te povremenim susretima s grupicama ispunjenih ljudi. Među njima malo priče, jer zašto jezikom kvariti teško stečeni spokoj i zar (opet) dopustiti riječima da nas koštaju blagostanja. Nakon drndanja po makadamu odlučujemo se krenuti put Aladže. Susret s njom: ibret – idealan stimulans za prethodno izbrušena čula – oko uživa u raznovrsnim motivima, odmjerenom odnosu svjetla i tame, miris biva napojen ugodnošću na samom ulazu, a za uši je mehlem akustika prizvana učenjem Kur’ana. Drugi ibret: pomisao na sitničave duše i umove kojima lična tjeskoba uz đavolje dosjetke, neopravdano, iskomandova destrukciju sličnih zdanja građenih u svrhu oplemenjenja duha i afirmacije širokogrudnosti. Noć je poodmakla, nekolicina duša u blizini harema iščekuje mujezinov poziv na jaciju, a nama valja nazad – čak i ne toliko dug put ne garantuje milost i odsustvo prepreka za putnike.