Tamo nekad s početka dvijehiljaditih, Edo Maajka je jednu pjesmu na svom albumu nazvao ''Severina'', a počeo ju je sa sljedećim stihovima:

Većina ljudi što su dali za ovaj CD love
Ne bi čuli ovu stvar, da se ona ovako ne zove.
Žalosna je okolnost čime privlačim pozornost, al' smjesta
Ovo morate čuti, pa mi nisu bitna sredstva.

A onda je nakon toga iznio čitav jedan referat o stanju naroda i politike na ovim prostorima. Na sličan način se ja ne ustručavam tekst nazvati oznakom +18.

Izgleda da ljudi kod nas vole lokalne terene, a posebno planinari vole istraživati neistraženo ili slabo istraženo i definitivno svi vole da se druže sa dobrim ljudima. A izgleda da smo mi sa našom posljednjom turom obuhvatili sve ove razloge da se dođe i bude tu. Pedeset dva učesnika su se pojavila na našoj planinarskoj turi na vodopad i jezero Jasenicu.

Lijepo je vidjeti toliki broj ljudi na jednom ovakvom mjestu. Lijepo je znati da su se svi ovi dobi ljudi odazvali tvom pozivu i da nas sve zajedno spaja ljubav prema prirodi.

Krećući se uzvodno uz relativno malu, ali u ovom periodu obogaćenu i ojačanu planinsku rijeku Jasenicu, misli mi lutaju na sve strane i svaki prizor i detalj privlače moj fokus na sebe. Ipak, fokus ni u jednom trenutku ne odlazi dalje od ove doline. Čak i ako ode, to je samo iz razloga što me ova rijeka podsjeti na nešto lijepo. Da je ovo recimo Hercegovina Bila bi bila Konjic, Zagrađe ili Skomorje bili bi možda Glavatičevo, Jasenica bi se sa svojom posebno lijepom bojom mogla poistovjetiti sa Neretvom, a ona jedan ili dva stola kraj same rijeke bi bili restoran ''Dva ribara''. Nisam ni slutio da dašak Hercegovnine mogu osjetiti i u srednjoj Bosni. Volim Hercegovinu, baš volim te predjele. A ovdje, od Skomorja pa uzvodno i taj krš koji stvarno podsjeća na ono hercegovačko stijenje i kamenje ima možda još i više čari. Uz svu tu bistro zelenu vodu, uz hladno sivilo i oštrinu kamena koji tako hladan izgara na hercegovačkom suncu, ovdje imamo i zelenilo biljaka, koje ovo ovdje kamenje ipak štite od takve vrste izgaranja. Nisam brojao, ali sigurno ima preko 10 sporednih planinskih potočića koji se sa svih strana slijevaju u Jasnicu, tvoreći divne male vodopade, cijelim svojim tokom, koliko ga vidimo sa ovog puta. Priroda se baš zna poigrati sa reljefom, bojama i materijalizacijom, a ovdje sam našao još jedan dokaz, još jedno remek djelo ponajboljeg arhitekte.

Iz razmišljanja me prenu Nedimom glas. Nešto je pričao sa Ćirom, pa sam kako su mi se približili nekako uletio u razgovor. Izreku koju nam je Nedim prenio, morao sam zapamtiti: ''Bogatstvo se ne mjeri novcem, nego količinom slobodnog vremena.''

Ćiro, također, često ima mudrosti koje valja zapamtiti i primjeniti u životu. Pa tako, razgovarajući o jednom zajedničkom poznaniku, on izreče fantastične riječi: ''Šta karakteriše čovjeka u javnosti? Njegov odnos prema drugim ljudima. Možeš biti niko, sa svime, tj. da imaš sve, ali da si niko. A možeš biti neko, bez ičega; da nemaš ništa, ali da te ljudi cijene. Sve zavisi kako se odnosiš prema drugim ljudima.''

Tako da sam sad bogatiji za fantastično iskustvo, dvije velike životne mudrosti, još jednu odličnu lokaciju za vikend odmor i saznanje da nikad nismo svjesni svojih mogućnosti, sve dok ne pokušamo.

To sam otkrio na primjeru djece. Kad sam se raspitivao o ovoj turi, informacije o dužini ture su varirale. Jedni su govorili da je to 5 km u jednom smjeru, a drugi izvori da ipak ima oko 7 km. Kad su me zainteresovani pitali ''mogu li djeca'' rekao sam da mogu. I sam sam poveo svog sina od 6 godina. Bila su još 3 dječaka tog uzrasta i par djevojčica malo starijih. Povremeno su se znali požaliti na umor, ali su nas ipak pratili u stopu. Nekad su se znali i zaigrati i trčati pored nas. Kad sam, dok smo odmarali na cilju, pored jezera, izvadio mobitel da provjerim koliko smo to prešli, bio sam frapiran. Preko 9 km u jednom smjeru. Nije mi čudno što smo mi odrasli to prešli, nije to ništa strašno. Nije ni za djecu da je kraj puta i da nas ne čeka isto toliko kilometara nazad. Kilavili su odozgo. Doduše, i nama starijima je bilo pomalo naporno. Ali smo svi izdržali. U autubusu nazad ni jedan nisu zaspali, nego su se nastavili igrati. A kad smo došli kući, Harun je odmah otišao vani da se igra sa jaranima. Kaže mi Mahmut kasnije da je i njegov Adin isto uradio. Bravo momci.

A da mi je samo dan prije neko rekao da će ta djeca bez problema preći 18+ kilometara i odmah nakon toga otići dalje u igru, vjerovatno bih mu rekao da nije baš tačan. Eto, je l' vam sad jasno zašto je ova tura 18+ za 18-? Sad znamo da ništa nije nemoguće. Treba pokušati. A sad i djeci teško da možemo reći: ''Ma nemoj ti ići, teško je ovo za tebe, ima puno hodanja.'' Neka pokušaju i neka pokušavaju i vidjet' ćemo da će uspjeti. Tako je skoro sa svim u životu.

Doduše, kad smo već kod tih 18+, ima onaj jedan čiko, nećemo ga imenovat', za planinarenje sa njim bi možda stvarno trebalo preporučiti roditeljsku pažnju, ako su u pitanju mlađi učesnici.

Jasenica je prelijepa. Malo je podaleko i nije baš da se može svaki vikend dolaziti ovdje. Jedino, ako nekome baš nije žao auta, pa može autom. A ovako pješke, puno je to hodanja da bi se gore fino oteferičilo i oćejfilo. Ipak, čak i na početku ove ture, nedaleko od skretanja za Skomorje ima odličnih lokacija, na kojima se u vrelim ljetnim mjesecima može naći bijeg od žege i uz roštilj i dobro društvo provesti ugodno nedjeljno popodne. Što ćemo mi vjerovatno i uraditi.

Do neke naredne avanture,

Vedro!