Prema znanstvenim istraživanjima, jedan od najvećih strahova čovjeka, jeste strah od smrti.

Čovjek je biće Života, i po najviše, svoju percepciju života posmatra kroz boravak na Ovome, kako ljudi Vjere kažu, prolaznome životu. Naša materijalna komponenta nas usmjerava ka Ovome svijetu, svijetu materije, strasti, uživanja.., dok ona druga (duhovna) kod nas budi osjećaj prolaznosti svega stvorenoga, pa i nas samih. Bar bi kod pravovjernih tako trebalo biti. Osobno svjedočim, počesto, da ljudi koji uredno prakticiraju vjeru, odlaze u džamiju, imaju svojevrsnu redukciju u poimanju Onostranog. Svoju nesigurnost izražavaju kroz formulu „kako se niko nije vratio od tamo“, čime ne/svjesno potkopavaju temelje svoga vjerovanja.

Narodna mudrost veli da „niko nije nezamjenjljiv“, što povijest i potvrđuje. Mnogo ljudi, sa različitim gradusima i ulogama, je bilo i prošlo. Kao što ćemo i mi, zacijelo, jednog dana proći i postati dio povijesti.

No, ako želimo biti iskreni, bar prema sebi, mnogi od nas o nadolazećoj eshatološkoj perspektivi ne razmišlja u potrebnoj mjeri. Naša svakodnevna praksa i postupci tome zorno svjedoče: laž, napadi, poremećeni međuljudski odnosi, razni oblici konstrukcija – čine paradigmu suvremenoga čovjeka. Čast onima koji nisu takvi, a zasigurno ih, Bogu Dragom hvala, ima…

Prolaznost je jedna od temeljnih, konstitutivnih djelova svakog od nas. Pravovjerni u tome ne vide nikakvu tragediju. Oni na prolaznost motre kao dio puta ka Vječnome Spoju i nelimitiranoj radosti. Vrijeme u životu čovjeka predstavlja izuzetno važan agens kojega (počesto) nismo ni svjesni. Mi smo vrijeme: svaki sekund, minut, sat, dan… predstavlja dio nas, i prolaskom vremena – prolazimo i mi, što bi kazao mudri Hasan Basri.

Dovršitelj Riječi Božije, blagoslovljeni Hval, u jednome od pravorijeka kojeg smo u prilici često čuti, da ga parafraziram, veli kako čovjek treba iskoristiti mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogastvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti, i u konačnosti- život prije smrti. Navedeni pravorijek na profinjen način ukazuje na našu (ovosvjetsku) prolaznost, te nam ukazuje na krucijalne tačke života svakog od nas.

Biti svjestan svoje prolaznosti treba biti dodatni motivacijski faktor svakome od nas da budemo društveno korisniji. Nauk naše Vjere kazuje da među nama je najbolji onaj koji je društveno najkorisniji. I obradoslovlje naše Vjere za cilj ima da kroz „otriježnjenje“ i stjecanje svjesnosti Dragoga Boga (at-taqwa), čovjek postane društveno korisniji. U tom kontekstu valja razumijevati zajedničku molitvu (salat), obavezno materijalno izdvajanje (zekat), hodočašće Svetih mjesta (hadž)…

Kroz kur’anski tekst, Bog Uzvišeni navodi čovjekove „razloge“ koji ga navode na mišljenje o ovosvjetskoj vječnosti koji se najočitije vidi u pravorijeku: “… misli (čovjek) da će ga njegovo bogastvo ovjekovječiti“.

Živeći u vremenu smutnje i nedopustivoga konformizma, koji „krase“ naš životni trenutak, u prilici smo vidjeti veliki broj prepotetnih osoba pozicioniranih unutar različitih društvenih struktura, koji su toliko sebe samo-uobličili da se, po defaultu, samo-smatraju nezamjenjivim, jedino kompetentnim, i odgovarajućim za ustoličena mjesta. Toliku koncentraciju samoobmane, i intelektualne jalavosti, generira i samo društvo koje je odavno izgubilo javno mnijenje. U svakome demokratskom i zdravom društvu, javno mnijenje predstavlja „ogledalo u kojem građani otkrivaju svoje kolektivno lice“.

Narodna mudrost veli da „niko nije nezamjenjiv“, što povijest i potvrđuje. Mnogo ljudi, sa različitim gradusima i ulogama, je bilo i prošlo. Kao što ćemo i mi, zacijelo, jednoga dana proći i postati dio povijesti.
Ono što mi možemo i trebamo učiniti jeste da brinemo kakav trag ćemo iza sebe ostaviti. Taj trag jeste za nas sudbonosan, jer on će reflektirati našu eshatološku puninu kojoj smo svakoga momenta bliži.

Gdje smo to nezamjenjivi? U porodici. Kao otac, majka, dijete. U društvu. Kao unikatno Božije stvorenje. Kao istinski prijatelj, dobar komšija.

U svim drugim ulogama smo zamjenjivi. I toga trebamo biti istinski svjesni, jer ćemo sebi, prije svega pomoći. I na tom polju se ne trebamo mnogo zamarati, jer na to ne možemo i konačnosti utjecati, nego bi trebali to vrijeme koje imamo iskoristiti istinski produktivno i korisno kako bi iza sebe ostavili trag vrijedan pomena.
Jer naše vrijeme će doći, ali i proći.
A s ljudima valja živjeti.