Bog zida i kad ruši. Ta rečenica nosi paradoks koji ljudski um teško prihvata, jer smo naučeni da gradnju povezujemo s dobitkom, a rušenje s gubitkom. Ali ono što mi doživljavamo kao kraj često je samo uklanjanje pogrešnog temelja. Bog ne ruši iz hira, nego iz potrebe da se prostor očisti za nešto što može trajati.

Čovjek vidi zid koji se srušio i misli da je ostao bez zaklona. Ne vidi da je taj zid možda već dugo bio napukao, da se oslanjao na laž, strah ili naviku. Ono što je sagrađeno bez istine ne može opstati, ma koliko izgledalo čvrsto. Rušenje tada postaje čin milosti, iako boli kao kazna.

Bog ne gradi uvijek ono što želimo, nego ono što možemo iznijeti. Njegova gradnja nije brza, niti glasna. Često se dešava u tišini, kroz gubitke koji nas ogole, kroz pitanja na koja nemamo odgovor. Tek kasnije shvatimo da je svaka pukotina bila mjesto kroz koje je ušao smisao.

Zato vjera nije u tome da se zidovi ne ruše, nego da se prepozna ruka koja i u ruševinama slaže temelje. Jer Bog, čak i kad ruši, zida nešto dublje od onoga što se vidi, čovjeka koji zna da stoji bez oslonca koji mu nikada nije ni pripadao.