U takvo razmišljanje gurnuo me hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji sam čuo mnogo puta, ali nikada o njemu nisam razmišljao ovoliko duboko kao sada. Enes ibn Malik, r.a., kaže da se, nakon što su primili islam, ničemu nisu tako obradovali kao ovim riječima Poslanika, a.s. Kao da su im se odjednom otvorila vrata nade, da nije presudno da budeš savršen, nego da srce iskreno vežeš za one koje voliš.​

Prenosi se da je jedan beduin upitao Poslanika, a.s., kada će nastupiti Sudnji dan. Poslanik mu je odgovorio protupitanjem: šta si ti pripremio za taj dan? Beduin je iskreno priznao da nije pripremio mnogo namaza, posta ili sadake, već da voli Allaha i Njegovog Poslanika. Tada je Poslanik, a.s., izgovorio riječi koje su im ispunile srca radošću: “Bićeš sa onim koga voliš.”​

Od tada ovaj hadis za mene više nije samo lijepa priča koju čujem u nekom vazu. Već danima se vraćam tim riječima i pitam se koga ja to zaista volim i za koga se moje srce vezalo. Volim li doista Allaha i Njegovog Poslanika, a.s., ili mi je ta ljubav često samo na jeziku, dok su mi djela zalijepljena za nešto sasvim drugo? Ako je obećanje da ćemo biti s onima koje volimo, onda je ovo pitanje preozbiljno da bih ga gurnuo u stranu i nastavio živjeti po starom.​

Da bismo sebi iskrenije odgovorili, prisjetimo se još jednog hadisa. Abdullah ibn Hišam, r.a., prenosi da su jednom sjedili sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, dok je on držao Omera ibn el Hattaba, r.a., za ruku. Omer mu je rekao: “O Allahov Poslaniče, ti si mi draži od svega osim od mene samog.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: “Ne, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, dok ti ne postanem draži od tebe samog.” Omer je tada rekao: “Tako mi Allaha, sada si mi draži od mene samog.” Poslanik mu je tada rekao: “Sada, o Omere.”​

U tim kratkim rečenicama stane cijela škola srca. Omer ne bježi od istine, nego prvo priznaje da na skali ljubavi još uvijek najviše voli sebe, a onda, u susretu s riječima Poslanika, a.s., mijenja taj poredak. To nije samo emocija, to je svjestan preokret, od mene prema njemu, od moje volje prema njegovom sunnetu. Tu se prelama razlika između vjere kao običaja i vjere kao života.

Draga braćo i sestre u islamu, volimo li mi Poslanika, a.s., više od samih sebe? S kim želimo biti na Sudnjem danu i s kim ćemo tada zaista biti? Volimo li više nekog fudbalera, pjevača, influensera, neku javnu ličnost čije statuse znamo napamet, a hadis jedva prepoznamo? Da li su nam oni uzori ili je naš uzor onaj koji je poslan kao Milost svjetovima.​

Ovo nije pitanje za jedan tekst, nego pitanje za cijeli život. Pitanje za svaki izlazak iz kuće, za svaku odluku, za svaki dan kada otvorimo oči i prvo posegnemo za telefonom umjesto za dovom. Jer doći će dan kada ćemo saznati s kim ćemo zaista biti, dan kada će majka bježati od svoje djece i kada ništa osim istine naših srca neće ostati između nas i Uzvišenog.​

Pišem ovo u nadi da ću, ako Bog da, barem jednoj osobi ovim riječima probuditi savjest. Možda će neko, čitajući ovaj hadis, osjetiti isti onaj blagi nemir koji ne da srcu da spava mirno dok se nešto ne promijeni. Ako se zbog ovih riječi makar jedna osoba iskreno zamisli, korak po korak promijeni svoje navike i više se veže za Allaha i Njegovog Poslanika, a.s., možda ćemo jednog dana, milošću Uzvišenog, zaista biti zajedno sa onima koje volimo.