Ja sam ta majka. I ovo pišem u svoje ime. Pišem ovo kao majka koja ne klanja u džamiji, već klanja u svojoj kući. I pišem bez stida zbog toga. Jer znam šta je ibadet, znam šta je nijjet i znam da Allah vidi ono što ljudi ne vide.

„Zbog dječijeg plača sa namazom je požurio.“
„Zbog dječije igre sedždu je oduljio.“ Muhammed, s.a.v.s.

Ovim riječima počinjem, jer one najbolje pokazuju razliku između Islama kakav je bio i stvarnosti kakvu danas živimo. Moju djecu nikada nisam vodila u džamiju. Nisam ih tjerala, nisam ih učila da je džamija obaveza, niti da je saf mjerilo imana. Namaz su zavoljela gledajući nas, njihove roditelje, kako klanjaju kod kuće. Doduše, suprug ih je vodio par puta sam sobom u džamiju da klanjaju zajedno. A džamiju su zavoljeli sami. Jer znaju da je to Allahova kuća. To dijete zna. I osjeti. Moji sinovi, trogodišnjak i četverogodišnjak, sami su trčali na svaki namaz. Trčali jer su osjećali pripadnost, mir i radost. Ne zato što sam ih ja vodila, nego zato što su razumjeli više nego što odrasli misle da djeca mogu razumjeti. Ali nekome je njihovo prisustvo smetalo. Smetalo je ključaru džamije. Džamije u Gornjem Zaliku, džamije koju 150 koraka dijeli od naše kuće. Jednom prilikom su, djeca kao djeca, nakon akšama uzela uljani parfem bez pitanja i donijela ga kući. Nisam to opravdavala, ali sam znala – to nije krađa, to je dječija nevinost. Parfem nisu mogli vratiti jer je džamija bila zaključana. Došli smo kući malo prije jacije i čim se ezan oglasio, moja djeca su sama istrčala iz kuće u džamiju. Jednostavno vole. U tom trenutku sam i zaboravila na parfem, jer se sve odigralo brzo. A onda se desilo ono što nijedno dijete ne bi smjelo doživjeti u Allahovoj kući. Dotični ključar džamije - T. počeo je da plaši moju djecu. Govorio im je da su ukrali parfem, da ih je kamera snimila i da će im pozvati policiju. I s tim činom ih je istjerao iz džamije. Moji sinovi, Hamza i Isa, uplakani i uplašeni došli su kući. Džamija je tog dana za moju djecu prestala biti mjesto smiraja, a T. babaroga. Trebao je postupiti kao insan, doći na vrata i iskreno porazgovarati s nama, roditeljima djece koje je svojim postupkom istjerao iz džamije tu noć. Kada se moj suprug Samir suočio s njim, pale su još teže riječi. Uspostavljanje normalne komunikacije sa T. nije bilo moguće, jer se T. odmah branio napadom riječima da mu Samir prijeti. Sreća, bilo je svjedoka koji su potvrdili da ono što je T. Izgovorio nije istina.
„Ja te ne smatram muslimanom, jer ne klanjaš s nama u džamiji“, riječi su koje je T. uputio mom suprugu. Ovdje moram stati i jasno reći: Ko si ti da nekome mjeriš Islam? Ko si ti da znaš gdje je on klanjao? Ko si ti da znaš da li je klanjao u drugoj džamiji? Ko si ti da znaš njegov nijjet? Mi u svojoj kući imamo svoj džemat. Ima nas dovoljno za džemat. I to je sunnet. I to je ibadet. I to je Islam. I niko nema pravo da briše nečiji iman zato što nije bio u safu koji je neko sebi prisvojio.I tada postaje jasno: date čovjeku ključ da zaključava i otključava džamiju i on se osili, kao da je dobio vlast, a ne odgovornost. Kao da je Allahova kuća njegovo privatno vlasništvo.
Problemi se tu ne završavaju...
Ezan se pušta preko CD-a koji stalno štopa. Novotarija. Ismijavanje predivnog Islama. Dešava se da se sabahski ezan pusti u vrijeme ikindije. Istovremeno, nekim “uglednim” ličnostima dopušta se da prouče ezan uživo, dok se drugima (uključujući mog supruga) - iako im je nijjet da prouče ezan i zarade ajr od Allaha – to odbija.
Ovo je naša stvarnost. I ja ovo pišem javno, jer šutnja je saučesništvo. I to nije Islam.
Na kraju, ostaje moj najveći strah - da će moja djeca zapamtiti džamiju po suzama, a ne po smiraju. A ja to ne mogu prihvatiti.

Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi u Džehennem.

Ovo pišem u svoje ime. Kao majka. Kao vjernica. I pišem s dovom da se nikad više nijedno dijete ne uplaši u Allahovoj kući. Jer Allahova kuća mora biti mjesto smiraja, a ne mjesto straha.