Ponekad… kada svi odu, kada svijet utihne i ostaneš sama sa sobom… shvatiš. Ne odjednom, ne u velikoj buci , već u tišini. U onoj tišini u kojoj čuješ samo svoje disanje i otkucaje srca koji su nekada jedva kucali.

U tišini u kojoj pogledaš kroz prozor, vidiš svjetla grada, kišu što klizi niz staklo i osjetiš ,živim. Disala sam kroz oluje i evo me još uvijek tu.

I tad ti srce šapne ono što duša već zna: Elhamdulillah.

Zahvaljujem Ti, Gospodaru. Ne zato što mi je sve idealno. Nije. Ali jeste dovoljno. Zahvaljujem Ti, jer sam spoznala kako izgleda nemati, kako boli ne imati nadu, kako boli kad moliš, a sve ti izgleda kao tišina.
Kako boli kad samo čekaš neko čudo. I desi se, u najmanjem, najskromnijem obliku, ali desi se. I duša zadrhti. Jer znaš… nije to slučajno. To je odgovor.

Sjećam se, kao da je bilo jučer… jednog običnog dana u prošloj godini, kad sam sjedila, spuštene glave, ruku sklopljenih, u sobi koja je mirisala na nemoć. Bila sam premorena. I fizički i duševno. I pogledala sam u nebo. I nisam ni znala šta da kažem. Samo suze. Samo tišina. Samo jedno iskreno srce koje kaže: “Allahu ako me čuješ, pomozi.”

I čuo si. I jesi.

Danas imam ono za šta sam mislila da nikada neću. Imam smijeh gdje je nekad bilo jecanje. Imam ljubav gdje je bila praznina. I ne, nisam ja bolja od drugih, nisam zaslužila više. Samo si mi dao. A mogao si i ne dati.

Gledam sada svijet… Gledam bolnice. Gledam ljude na ulici. Gledam siromahe koji prodaju papire da bi kupili mlijeko. Gledam djecu koja nemaju ni osnovno. Ljude koji nemaju ni slamku nade. I onda se okrenem oko sebe. Imam kuću. Hranu. Toplu vodu. Ruke koje me grle. Glas koji me zove mojim imenom. Osjećam mir.

I pitam se… Jesam li zahvalna dovoljno? Jesam li rekla: Elhamdulillah , svaki put kad sam mogla, a nisam?

Nisi me zaboravio, Allahu, kad su me svi drugi zaboravili. Nisi me ostavio, kad sam ja pomislila da jesi. Vodio si me kroz tamu, dok sam ja mislila da hodam sama. Pokazao si mi da je bol bila znak, da je čekanje bilo lekcija.

Zato sada… kad gledam u ovo što imam, ne zaboravljam onu koja sam bila prije godinu dana. Slomljena. Tiha. Skrivena. I zato sada, iz dubine te žene koja je preživjela sebe, kažem:

,,Elhamdulillah."