Pet puta dnevno zrak zatreperi od rečenice koju smo čuli toliko puta da je više i ne čujemo: Hajja ‘ale-l-felah. Dođite na spas.

Ne poziva nas se na puku obavezu, niti na hladni ritual ili praznu formu. Pozvani smo na spas. I dok taj glas meko klizi preko krovova, kroz otvorene prozore stanova, bolničke hodnike i užurbane trgovačke centre, mi nastavljamo svoju trku, ali ne prema spasu. Žurimo na poslove koji nas troše, na sastanke koji nas prazne, ka ekranima koji nam proždiru pažnju i u rasprave koje nas čine tvrđima. Žurimo svuda, osim tamo gdje nas zapravo zovu.

U vremenu u kojem je uspjeh postao vrhovna religija, a performans jedino mjerilo vrijednosti, riječ felah zvuči skoro arhaično, a ona u svom korijenu nosi obećanje o uspjehu koji spašava, o cvjetanju duše koja napokon prodiše i izlasku iz unutrašnje skučenosti.

Nije slučajno što je taj poziv utkan u srž zajednice još od vremena Poslanika ﷺ i što odjekuje stoljećima u svijetu oblikovanom Kur'anskom objavom.

Čovjek se, naime, nije promijenio onoliko koliko voli vjerovati. Promijenile su se kulise i scenografija, ali unutrašnja glad ostala je ista. I danas, kao i nekada, čovjek samo čezne da ga neko pozove tamo gdje konačno neće morati glumiti.

Savremena psihologija bi rekla da živimo u epohi hronične anksioznosti, dok depresija vlada kao tiha epidemija. Umorni smo, ali ne znamo tačno od čega. Povezani smo više nego ikada, a usamljeniji nego ikad prije. Posjedujemo aplikacije za produktivnost, ali nemamo vremena za sebe. Znamo kako optimizirati tijelo, ali smo zaboravili kako umiriti savjest. U dubini, mnogi ne pate samo od stresa, već od rascjepa, od nepodnošljivog raskoraka između verzije koju pokazuju svijetu i one koju nose u sebi. Taj jaz izjeda biće, dok je felah upravo suprotno, integritet, cjelovitost i stanje u kojem čovjek napokon prestaje biti podijeljen protiv samog sebe.

Postavlja se pitanje zašto ne dolazimo na spas kada nas zovu?

Možda zato što spas neizostavno podrazumijeva suočavanje. Mnogo je lakše biti zauzet nego biti iskren. Lakše je analitički secirati društvo nego pogledati u vlastitu zavist, ogorčenost ili prazninu. Lakše je kriviti sistem, politiku, roditelje ili tešku prošlost nego priznati da smo odavno odgodili susret sa samim sobom. Poziv Hajja nije dekorativan, on je imperativ, pokret, ustajanje iz inercije i kidanje obrazaca koji nas polako guše.

Društvo nas uporno uči da je vrijednost skrivena u brojkama, u platama, pratiocima, diplomama i kvadratima. Ipak, kada ostanemo sami u tišini, nijedna cifra ne umanjuje unutrašnju tjeskobu ako smo usput izgubili smisao. Zato je poziv na felah radikalan. On ne nudi bijeg iz svijeta, već drugačiji način bivanja u njemu. Ne traži povlačenje iz života, nego poziva da ga živimo svjesno, odgovorno i povezano s Onim koji nam je darovao dah.

Spas nije puko odsustvo problema, već prisustvo nepokolebljivog mira usred njih.

Možda danas doći na spas znači, prije svega, prekinuti lanac cinizma koji je postao društvena norma. To znači oprostiti prije nego što nas gorčina pojede i priznati grešku prije nego što ego postane važniji od istine. To je čin hrabrosti u kojem stajemo na trenutak i priznajemo da nismo samodostatni, da nam treba oprost i smjer. U kulturi koja veliča buku, to je svjestan izbor tišine, a u društvu koje stalno nudi „još“, to je povratak na „dovoljno“.

Najveća tragedija našeg doba je navika na polovično stanje, na polumir, polusreću i poluodnose. Navikli smo funkcionisati bez da stvarno živimo. I dok tako trajemo, poziv se neumorno ponavlja, kao da nam se svakog dana nudi nova prilika da ne zakasnimo sami sebi.

Najdublji gubitak nije promašiti neki vanjski uspjeh, već otupjeti do te mjere da nas ni poziv na spas više ne dotiče.

Pitanje našeg vremena nije postoji li spas, već imamo li hrabrosti krenuti mu ususret dok još čujemo, dok još osjećamo i dok još možemo ustati na poziv koji nas zove imenom.