Jesi li ikad čuo za Hatidžu, ženu koja je nosila život na leđima kao što se nosi ogroman kamen, dan za danom, bez da je iko ikad vidio tu bol koja je bila skrivena iza tih umornih očiju?
Hatidža je bila žena iz sela, iz Bosne, gdje se sve mjeri po trudu, a ne po onome što se ima.
U njenoj kući, koju je Zaim, njen muž, izgradio prije rata, nije bilo ništa bogato, ali je bilo toplo, imalo je dušu. Sada, nakon svega što je prošla, ta kuća je bila samo prazna ljuska, tu je bila samo tišina i hladna vrata koja su škripala svaki put kad bi vjetar prolazio.

Ustajala je svako jutro prije izlaska sunca. Onda je klečala, ruke podignute prema nebu, i šaptala molitve, molila za snagu da izdrži još jedan dan. Klanjala je, jer to je bio njen način da se pomiri sa svijetom, jer jedino je Allah mogao razumjeti njen teret. ,,Bože, pomozi, ne mogu više", bilo je to što je često izgovarala u tihim trenucima, kada su joj misli bile teže od bilo kojeg kamena.

Sjećala se vremena kad je Zaim bio tu, kad su oboje radili, kad je bilo dvoje djece koja su trčala po dvorištu. Ali onda je došao rat, kao grom iz vedra neba, a Zaim je poginuo. I ona je ostala, sa dvoje male djece, Mustafom i Elvirom. Bilo je to teško vrijeme. Nisu imali ništa. Tada nije bilo ništa važno osim toga da se preživi. Ali Hatidža je to znala, ona je znala kako to ide. Tako je to radila njena majka,tako su, živjele njene nane.

Njena kuća, mala i skromna, bila je puna truda i znoja. Kamen na kamen, drvo na drvo, sve je bilo samo da prežive, samo da djeca imaju krov nad glavom. Sjećala se da je Zaim govorio: ,,Biće, biće to bolje, biće vremena kad nećemo morati ni raditi toliko."
Ali nikada nije došao taj trenutak. Rat je odnio sve. Samo je ona ostala, da podigne djecu, da ih odgoji kako bi bili ljudi. Sjećala se da su bila tako mala, ali ona im je svako jutro spremala hranu, iako nisu imali puno. Sjećala se kad nisu imali ni za kruh, pa su jeli samo grah i krompir. Nikada nije zatražila pomoć od drugih, jer ona je znala da je njezina borba samo njezina.

Svaka njena suza bila je skrivena. Nikada je nisu vidjeli, jer ona nije smjela pokazati slabost. Zamišljala je kako bi se Zaim sada smijao, kako bi ona bila sretnija, da se nije dogodila ta nesreća. Ali život je išao dalje, a ona je morala nastaviti, jer djeca nisu imala nikog drugog.

Po cijele dane je radila. Ujutro je išla na njivu, povremeno bi došla kući da bi spremila nešto za jelo, a onda bi opet, otišla da obiđe stoku, da očisti štalu. Nekada bi, umorna, sjela na prag kuće i pogledala prema planini. Tada bi znala, nije više bilo Zaimove ruke koja ju je tješila, nije bilo nikog da kaže: ,,Biće bolje, polako." Nije bilo ni snahe da je pomogne u kući, da sa njom podijeli bar mali dio tih briga.

„Nemaš ti šta čekati“, govorila bi sebi. „Nemaš ti ništa više, osim da izdržiš, i to je sve.“
Zima je dolazila, a ona nije imala dovoljno novca da kupi drva. Sjećala se kad je prošle zime djeci morala dati staru bundu, jer nije im mogla priuštiti nove kapute. Ali djeca nisu mnogo žalila. I Mustafa i Elvir su znali, kako ona nije imala ništa. Ipak, ona je uvijek imala srce, srce koje je bilo previše veliko za takav život.

„Zašto Bog mene nije uzeo, kad sam ostala sama?“, pitala je noću, kad je sve bilo tiho, kad je kuća bila prazna, kad su djeca spavala daleko od nje, u gradovima. Onda bi pomislila, šta je od nje ostalo? Kuća je bila samo prizor za oči, prazna i hladna. Nikad nije mogla da im da više. Samo je gledala u tu staru, drvenu kuću, kroz prozor koji je bio popravljen trakom, i osjećala prazninu.

„I ovo je život“, govorio je Zaim, prije nego što je otišao. „Nikad ne znaš šta ti nosi, ali živiš dok možeš.“

Sada, sa 82 godine, Hatidža je sjedila sama, u tom istom dvorištu koje je nekoć bilo puno smijeha. Samo je preostalo tiho škripanje vrata i njezina bol koja je tiho prodrla kroz nju, svaki dan.


Mustafa i Elvir, njeni sinovi, odrasli su brzo, oženili se, a ona je ostala u svom svijetu, sama, sa samo tišinom i uspomenama koje su je tjerale da se osjeća još izoliranijom. Mustafa je otišao na fakultet, postao „neko i nešto“, kako bi ona to rekla. Zamišljala je kako će je jednog dana posjetiti, ponosno dovedeći svoju djecu da je upoznaju, da osjeti toplinu njihove ruke, njihov smijeh. Ali, dani su prolazili, a posjeta nije dolazila.

Elvir, njen mlađi sin, također je krenuo svojim putem, oženio se i stvorio svoju familiju. Nije dolazio često, iako je znao da ona čeka, svaki put sa istim nadama, da će barem malo pričati s njim, da će donijeti svoje dijete, da će osjetiti bar jedan trenutak ponosa, ljubavi, sigurnosti. Ali ništa. Njeni unuci nisu nikada kročili prag te stare kuće. Sramili su se, kao što su to često činili i njezini sinovi. Bilo je to previše siromašno za njih. Kuća, stara i trošna, previše je podsjećala na borbu, na gubitke, na život koji nije davao ništa osim boli.

Sinovi su se sramili toga, sramili su se svoje majke koja je ostala tu, u toj kući, usred ničega. A ona je, svaki put kad bi zvonio telefon, pokušavala ne pokazati koliko je duboko bila povrijeđena. I tako su prolazili dani, a jedini trenuci kad je netko mislio na nju bili su oni kad bi Mustafa poslao dvadeset maraka. Poslao je to, vjerovatno smatrajući da će to popraviti nešto. Možda je on mislio da novac može izliječiti te rane, može zaliječiti dušu koja je već odavno bila ispunjena tugom. Ali ona nije željela tih dvadeset maraka. Može li zaista nešto od toga smiriti prazninu koja je proždirala njeno srce?

Možda, samo možda, kad bi barem mogla mirisati kosu svojih unuka, poljubiti ih u čelo, osjetiti toplinu tih malih ručica,u njihovim očima vidjeti svog Zaima,osjetiti da je još uvijek nekome potrebna, da njena ljubav nije prošla u zaborav. Možda bi to moglo smiriti ovu duboku tugu koju nosi. Ali ništa od toga nije bilo moguće. Jer sudbina, ta okrutna, nesmiljena sudbina, odlučila je drugačije.

Zaim, njen voljeni muž, kojeg je voljela cijeli svoj život, kojeg je nosila u srcu kao svoju snagu, nije bio tu. Poginuo je, ostavila ga je samo smrt, koja ju je svakog dana podsjećala koliko je bila osamljena. Mislila je da će barem on biti tu da je zagrli, da je pogleda onim starim, voljenim očima, da joj šapne da je sve u redu, da je voljena. Ali njega nije bilo. Nije bilo nikog da je pomazi, da joj kaže da će sve biti u redu.

I tako je ona ostala, u toj tišini, u toj kući koja je bila samo podsjetnik na prošlost, na sve što je izgubila. Svakim danom osjećala je sve jaču prazninu. Iako je znala da su njezini sinovi daleko, nije se ljutila. Nije bilo smisla ljutiti se na njih. Ipak, srce joj je bilo slomljeno jer nije bila u njihovim mislima, jer nije došla ni jedna posjeta, ni jedan zagrljaj, ni jedan poziv da je pitaju kako je. Ništa. Samo tišina koja ju je svakog dana sjeckala iznutra, sve dublje.

Nije bila ni tužna zbog novca. Šta joj vrijedi tih dvadeset maraka kad se vraća u kuću gdje samo ona i njene uspomene ostaju. Ako bi barem mogla osjetiti miris kose svojih unuka, držati ih u rukama, poljubiti ih u čelo, barem na trenutak zaboraviti ovu beskrajnu prazninu. Ali ništa. Ni to joj nije bilo suđeno.

I kad bi, bar na trenutak, pomislila da je sve prošlo, da je Zaim tu da je zagrli, da je osjeća kao nekada, sve bi se srušilo. Jer sudbina je odredila da ostane sama, da ostane bez njega, bez svojih sinova, bez svoje djece. Ostaće, kako je to ona znala reći, „u svom svome, u tom mraku i samoći“, dok će svi drugi živjeti svoje živote, bez nje, bez njezinih suza, bez njezine boli.

I tako je prolazila godina za godinom, ona je ostajala tu, u toj tišini, čuvajući sjećanja koja je nosila, sve dok je tuga nije progutala do kraja.