Trudim se da biram čije proučavanje svete knjige slušam i čitam, uz koga živim svoje vrijeme, čije riječi dopiru do mene i ko ima poučan, ali i inspirativan utjecaj na mene. I tako sam među prvima Haifau Younis izabrala kao ženu uz čija predavanja i tumačenja s vremena na vrijeme čistim svoj um, ali i svoje srce. Jer ona se pored proučavanja Kur'ana, bavi i pročišćenjem srca (Tazkiyah), podučavajući tematske komentare Kur'ana i praktičnu primjenu islama.

Međutim, imamo i mi itekako velike ljude koji svoje znanje daju na korištenje svima nama, koji upućuju mlade generacije i pomažu im da istinski shvate život, da se vrate Jedinom kroz povratak sebi, te da sa svakim danom nastoje biti samo bolji ljudi. Oni, koji mijenjajući sebe, mijenjaju i svijet oko sebe.

I baš jutros sam odslušala novo predavanje meni najutjecajnijeg i najodmjerenijeg hafiza, jednog od onih, uz čija predavanja, ali i knjige, počeh sasvim drugačije da tumačim život, da mijenjam i sebe i svoje navike, ali i da još više čuvam svoj identitet, tradiciju, i ono najbitnije, srce. I kroz cijelo predavanje se, između ostalog, provlači tema našeg srca, njegovog sadržaja, ali i onoga čime se mi odlučimo da ga hranimo.

Jer, kao veliki zagovornik zdrave i izbalansirane ishrane, davno sam shvatila da mi ista ne može puno pomoći ukoliko je moja "duhovna ishrana" u disbalansu. Sa mnom, sa načelima mog odgoja, moje porodice, moje tradicije i mog srca. Onoga kojemu je urođena blagost, milost i spoznaja.

Vremenom, postadosmo toliko povezani sa svijetom izvan sebe, jer smo dobrim dijelom i morali i to je sasvim uredu, ali smo u svemu tome prestali birati sadržaj, ali i ljude koji su dio nas. Prestali smo paziti kome ćemo poklanjati svoje vrijeme, sa kime ćemo dijeliti svoje misli, sa kime ćemo razvijati neke nove ideje (ukoliko to uopće više i radimo) koje vode ka boljem i zdravijem društvu, i na kraju gdje provodimo vrijeme sa nekim. Koliko god da je bitno sa kime srca povezujemo, moramo biti svjesni da je još bitnije gdje se svaka poveznica i zajednička priča dešava.

Okruženi svime, ali doslovno svime, moramo imati filter kroz koji će do nas doći samo ono što jeste naš, srcu urođeni, sadržaj.

Ljudi moraju biti dio nas, ali nedvojbeno to moraju biti oni ljudi koji imaju viziju, ali i misiju, sličnu našoj. Da ne kažem jednaku našoj, a mislim da bismo svi, sa vjerom i nadom u samo Jednog, trebali težiti istoj životnoj viziji. Biti ljudi u čijim srcima ne stanuje tama. A, srce koje se ne obazire na grijeh i koje ne osjeća prezir prema istome, više nije samo tamom okovano, već ono postaje izvor tame. Srce, koje zbog učinjenog dobrog djela umjesto jednom, ne otkuca makar x3, postaje mjesto gdje stanuje ništa drugo nego tama. Srce koje se ne raduje tuđoj radosti, ne zna više ni šta je njegova radost. A, rođeno je sa takvom spoznajom. Bilo. Srce koje ne dovi za prijatelja, već odavno ne upućuje dovu ni za sebe.

Srce koje ne daje savjet i pohvalu, koje ne prihvata kritiku ni uputu, odraz je oholosti. One koja je samo vremenom mogla postati dio nas. One koja ja prebacila plašt tame preko čistog srca skupljajući djela i priče koje su iz dana u dan postajale dio nas.

Idući kroz život, srce se mijenja, iz kristalno čistog, jer Bog nam ništa manje nije poklonio, do onoga u tami zatočenog. I sve to samo jer smo odlučili da mi određujemo smjer i način života, a ne Božiji propisi. A, da smo se njima vodili i prepustili, srce nikada ne bi poprimilo ni boju, ali ni težinu kakvu jeste. I danas ne bismo morali toliko da radimo na sebi, ne bismo toliko kasnili u najbitnijoj "biti odmjeren insan" da nismo izostavljajući jedan po jedan propis, navlačili jedan po jedan sloj tame. I na srce, ali i na svoj um. Onaj koji, u suštini, nikada i nije odvojen od srca.

Sada, moramo biti svjesni da se srce može isprljati onime čime ga opskrbljujemo, šta mu sve serviramo kroz naše slušanje i gledanje, ali i druženje. Jer ljudi sa kojima ne gradimo svjetlo i sa kojima uopće ne razgovaramo o velikim i poučnim stvarima, sa kojima ne tumačimo misije i ideje, poruke, ali i upute velikana, ne trebaju biti dio naše svakodnevnice. Ukoliko se, poslije druženja sa njima, ne preispitujemo i ne nastojimo popraviti i ono najmanje zapostavljeno u nama, oni nam ne mogu pomoći da srcu vratimo onaj oblik i boju sa kojom je podsjećalo na prvo proljetno cvijeće.

Mi smo obavezni koristiti život, odnosno vrijeme koje imamo, a sa druge strane, dužni smo paziti kako i gdje srce hranimo, na koji način ga tretiramo, kojim sadržajem opskrbljujemo i koliko često provjeravamo šta se tamo nakupilo. Jer, svako naše mišljenje, svaka naša ideja i priča, vremenski su uvjetovani, često pogrešni, i zato moramo stalno da ih obnavljamo. Moramo da se preispitujemo, moramo da idemo u korak sa vremenom, ali uvijek poštujući i držeći se osnovnih principa na kojima počiva zdravlje našeg srca. A, svjesni da se isto može isprljati, moramo znati da se može i (pr)očistiti, jer mi imamo mogućnost obrisati svaki crni trag i mrlju koja je dospjela u njegovu nutrinu. Birajući spoznaju, istinu, propis, uputu i sebe.

Jer, prije nego oboli ono najbitnije u nama, a pri čemu ne mislim na fizičku bol, budući da je ta bol nešto sasvim drugo, posvetimo svom srcu (malo) više pažnje. Podarimo mu lijepe stvari, još ljepše poglede i, ono najbitnije, pripazimo na priče i emocije kojima se okružujemo da ne bismo prerano izgubili ono što prekasno pošalje poziv u pomoć.

Dopustimo mu da živi svoju svrhu samo ondje gdje ono voli. I gdje zaslužuje.

Hvala🙏🌟🌙.