Umjesto tišine duhovne kontemplacije, sve češće iz crkava, hramova i manastira/samostana odjekuje šuštanje novčanica. A odnedavno u igri su i kreditne kartice. Kada se molitva počne naplaćivati kroz prodaju "produkata": svijeća, ulja, ikona, i drugih “čudotvornih suvenira”, vjera gubi svoju dubinu, duhovnost, i religija tad postaje puki biznis.
U posljednje vrijeme ponovo čujem razne neprovjerene priče o duhovnim izlječenjima. Naravno, bilo je toga oduvijek, ali s vremena na vrijeme to zaista postaje “hit”.
Od priča o čudotvornim moštima (tjelesni ostaci svetitelja ili mučenika, koji se u pravoslavnoj (i delimično u katoličkoj) kršćanskoj tradiciji smatraju svetima i čudotvornima), koji već dugo žive na raskršću između vjere i praznovjerja, do hodočašća i posjeta raznim hramovima, crkvama i mjestima gdje bi novac trebao biti posljednja stvar o čemu se razgovara.
No, umjesto tišine duhovne kontemplacije, sve češće iz crkava, hramova i manastira/samostana odjekuje šuštanje novčanica. A odnedavno su u igri i kreditne kartice. Kad se molitva počne naplaćivati kroz prodaju "produkata": svijeća, ulja, ikona, i drugih “čudotvornih suvenira”, vjera tad gubi svoju dubinu, svoju duhovnost, a religija tad postaje puki biznis.
Religija, koja bi trebala biti prostor smisla, milosrđa i istine, sve češće postaje teatar emocija u kojem se naivnost najranjivijih koristi kao sredstvo zarade. Posebno zabrinjava način na koji se emocionalno manipulira onim najranjivijima — bolesnima, siromašnima, onima koji su izgubili nadu. U takvom stanju očaja, lako je povjerovati u svaku priču o iscjeljenju, ma koliko ona neutemeljena ili neprovjerena bila. Rijetko se te “čudesne promjene” dokumentiraju na bilo kakav objektivan način, ali to i nije bitno u duhovnom marketingu — bitna je ponuda i potražnja.
Upravo tada religija prestaje biti prostor za suosjećanje i smisao. Umjesto da pronadje način kako da vjernika približi božanskom, ona ga gura prema štandu. Ka štandu s "produktima". Umjesto da čovjeku liječi dušu, uzima mu zadnji euro/dolar/marku/dinar. Nije problem u vjeri samoj, nego u zloupotrebi nade.
Vjera, u svom najčišćem obliku, ne traži ni novac ni svjedočanstva čuda. U svom iskonskom obliku, vjera ne traži nikakav spektakl. Ona tiho živi u poniznosti, u pomoći drugome, u unutarnjoj snazi da se izdrži onda i kad sve izgleda izgubljeno.
Kad religija to zaboravi, ostaje samo tržište. Ili "tržišna utakmica", kako je to 1990. rekao posljednji premijer Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, danas pokojni Ante Marković.
A na tržištu je Bog već odavno - na rasprodaji.
