Suvremena tehnološka civilizacija često zaboravlja: čovjek je kompozitno biće satkano od tijela, duha i duše, te nije samo isključivo racionalno biće. Nije dovoljno da čovjek zna; on mora imati, i naravno da ima, razlog zbog kojega živi.
Postoji nešto što suvremeni čovjek, uprkos svoj tehnologiji, nikada nije uspio utišati u sebi, a to je potreba za duhovnošću. Ta potreba nije nastala u religijskim institucijama niti ju je oblikovala povijest civilizacija. Ona je starija od svijeta kakvoga poznajemo. U islamskome razumijevanju čovjeka, duša je još u ezelu prepoznala svojega Stvoritelja.
Kur’an podsjeća na taj praiskonski trenutak:
“Zar Ja nisam Gospodar vaš?”
“Jesi, svjedočimo.”
(El-A’raf, 172)
U ovome kur’anskome pravorijeku sadržana je možda najdublja antropološka istina o čovjeku: čovjek je biće koje nosi sjećanje na višnjega Boga, čak i onda kada pokušava živjeti bez Njega. Religioznost zato nije samo tradicija ili kulturni identitet; ona je unutarnja čežnja duše da se vrati svome Izvoru. I upravo zbog toga, nijedna epoha nije uspjela potpuno izbrisati vjeru iz čovjeka. Mijenjali su se sustavi, ideologije i civilizacije, ali je čovjek uvijek iznova tražio nešto što nadilazi materijalni svijet. Danas, međutim, ta potraga poprima sasvim novi, drugačiji oblik.
Sin ovoga vremena (ibn al-waqt) živi u civilizaciji koja je gotovo potpuno materijalizirala stvarnost. Vrijednost čovjeka mjeri se produktivnošću, brzinom, uspjehom i vidljivošću. Sve mora biti brzo, efikasno i trenutno dostupno. U takvome svijetu čak je i duhovnost postala roba za konzumaciju. Ljudi više ne žele vjeru koja traži strpljenje, disciplinu i unutarnju promjenu. Traži se instant-smiraj. Instant-motivacija. Instant-duhovnost. I kao “proizvod”, poput svakog drugog proizvoda, se nastoji kupiti. Dovoljno je nekoliko klikova da čovjek dobije “mudru misao dana”, digitalnu meditaciju ili algoritamski generiran osjećaj mira. Duhovnost se danas često svodi na estetiku osjećaja — na kratkotrajni, temporalni, emocionalni doživljaj koji nema snagu istinske transformacije. Suvremeni čovjek želi transcendenciju bez odgovornosti i religioznost bez Boga. To je velika iluzija našega vremena. Jer čovjek može se okružiti ekranima, informacijama i zabavom, ali će negdje duboko u sebi i dalje osjećati prazninu koju ništa materijalno ne uspijeva ispuniti. Upravo se u toj praznini pojavljuje umjetna inteligencija kao nova sila epohe...
Nastavak teksta možete pročitati na ovome linku.
