Koliko god ja voljela jutarnju šetnju, zaokruženu doručkom, kafom i knjigom, na miru, sama sa sobom, u ovom našem dinamičnom gradu, ljubav koju osjetiš sa prvim pogledom prema, snijegom ukrašenom, prozoru, ne može pobijediti nijedna gradska ponuda. A, nije da nemamo i one kvalitetne i primamljive.

Međutim, ondje gdje prozor nema ni roletnu, jer pobogu zar od prirode pogled da skrivaš, e tu je mir. Mene i tebe. Neba i zemlje. Duše koja, kada je u miru sa sobom i svijetom oko sebe, ne zna drugačije nego uživati milost koja joj je poklonjena.

Tek sa nekim zrelijim godinama sam počela shvatati kako djetinjstvo i okruženje u kojemu sam odrasla, zapravo cijeli život žive kroz mene. Sve želje, radosti, snage i slabosti odraz su onoga što sam kao mala željela ili, možda, samo nijemo posmatrala. I, ono što bez ijedne dileme oduvijek znam jeste da su priroda, moje selo i bosi tabani na svježe pokošenoj travi, tkači osjećaja pripadanja i povezanosti sa sobom. Osjećaja koji, u meni, imaju stalno mjesto boravka. Bosi i goli. Prirodni i svoji.

Oni su najveći krivci što znam cijeniti svaki dan koji dobijem na poklon, ali i što tradiciju, odgoj i, na kraju, porodicu, zauvijek smatram dijelom svog identiteta. Jer, ako ne volim ono od čega sam potekla, ako nemam potrebu vratiti se mjestu koje i danas nosi moje prve korake, kako ću onda voljeti bilo šta i bilo koga drugog!?

Jasno je da smo morali postati dio nove ere, one u kojoj svi živimo napola, budući da uvijek žurimo stići i tamo i ovdje. Jer uvijek imamo toliko toga, da nam je osvrt na ono skromno, lijepo, naše i domaće, sve samo ne prioritetno. Ali, moramo priznati da i mi imamo udjela u kreiranju obrasca života koji trenutno živimo, jer smo se vrlo brzo i u potpunosti priklonili onom momentu koji je od nas, kao prvi uslov 'uspjeha' zatražio osnovno, zaborav i udaljavanje od prirodnog, od prirode i od korijena. Od tradicije.

A, ni svjesni nismo koliko malo nam treba, da bismo napravili toliko mnogo potrebnog u ovoj 'pametnoj', modernoj, mašini zvanoj novo doba.

I tako, moje okno se, već sa ranim jutrom, transformisa u pozornicu na kojoj pahulje odlučiše da otplešu još jedan ples. Ovaj je malo drugačiji, jer ipak je poseban osjećaj kada nam januar priča i daje dio sebe. A, ako je duša prazna i ne zna otići po svoj mir, i juni će biti siječanj. Tako da, svaki period i svako vrijeme nosi svoje lijepo, samo je do naše percepcije koja nas vodi dalje do prilike koju sebi dajemo da živimo kroz lijepo. Ili, ćemo opet um usmjeriti na negativno i kao i uvijek, u svemu tražiti mahanu i na sve gledati kao na još jedno 'ne opet'.

Mislim da često nismo ni svjesni da nam je najljepše, najmirnije i ono praiskonsko besplatno. Toliko blizu i tako lahko uhvatljivo, da ne moramo čekati neki poseban trenutak da bismo mu dopustili da postane dio nas i učini ljepšim ovaj život koji živimo. A, potreban nam je kao takav, jer izvor snage za svakodnevne borbe koji svi vodimo, negdje mora da postoji. A, izvor je priroda koja, zaista olakšava da živimo sve ono neprirodno.

Pa svojoj prirodi, sebi, opet dajem priliku da zajedničkim snagama nadopune moje izvore energije, pružajući mi prostor da ponovo kroz sebe i gledam i živim ono što i osjećam i vidim. I sve to jer sam samo naučila da od svega novog uzmem ono najbolje i involviram ga u ono od tradicije najljepše. Jer možemo živjeti oboje, ako naučimo, i u najtežim situacijama, preusmjeriti fokus na pozitivno, razvijajući i zahvalnost i optimizam.

Baš poput današnjih pahulja iza mog, vječito istog, prozorskog okna.