Dvije ključne stvari u ljubavi su (barem koliko je meni do sada poznato): umijeće ćutanja i razumijevanja ćuteći, i umijeće postavljanja pitanja. U ovom drugom ponekad ni novinari nisu vješti, iako žive od pitanja. I od pisanja…
Jednu redakciju je skupo koštao moj odlazak, baš zato što me nisu pitali neke stvari. S druge strane, sama sam nametnula ta pitanja, u želji da ih provjerim. To je bila moja taktika – a smatram da se taktike ne otkrivaju. Međutim, ja sam njima morala da je otkrijem, jer bjehu zabudalili u glupavom pravcu, samo zbog straha od pitanja. Kad sam je otkrila, otišla sam odatle. Što je i logično.

Pitanja su u ljubavi važna jer svako od nas živi u drugom univerzumu, i neku drugu sitnicu smatra za ljubav. Moj novinar, recimo, nije htio da pročita moj tekst, a ja sam to smatrala posebnim izrazom ljubavi. Rekao je da je ljubav sila koja nas mijenja. Njega mijenja tek sad kad mene nema, a mene nema šta da mijenja, jer je on tu ljubav ubio. Čitanje teksta je očito smatrao nužnom obavezom, koju samo navodno nije mogao da izvrši. Pa makar i da je samo tri rečenice pročitao, stvari bi bile drugačije. Umjela bih tu ljubav da okrenem u pravom smjeru. Jer sam je ja pravim putem i vodila.
Da, shvate svi, ali kasno, da je moglo biti drugačije. Najčuvenija ljubavno-elegična rečenica.

Kažu da najviše treba paziti da ne uvrijedite nekog. A niko ne kaže da je u nekim (pogotovo našim) okolnostima uvreda zdrava, jer tek tad mozak počne da radi. Pošto tek tad počnu da vas shvataju ozbiljno. Dok se vi kulturno i politički korektno izražavate, može proći stotine godina da se nešto promijeni na bolje, jer birokratija je igra gluvih telefona. Zvuči li vam poznato? Batina je iz raja izašla, isto kao i ljubav.

Ipak je u ljubavi najvažnije, da ne ostavite osobi razlog da vas mrzi. Ja trenutno imam dvojicu na spisku – jedan je iz kuće, a drugi iz vana – koji su mi taj razlog ostavili. Ovakav spisak nesumnjivo imamo svi na Balkanu: samo se razlikujemo u broju stavki i u tome da li možemo posle nekih stvari sa dotičnom osobom da funkcionišemo ili ne. Većina može, pošto ima dobro razvijen ulizivačko-licemjerni mehanizam. Ovi što vole pravdu baš i ne mogu, pa radije pretvaraju takve osobe u hodajuće groblje, nego da s njima ostanu u „ćao-ćao“ fazonu. Plitkost nije njihova valuta.

Zbilja – toliko sitnica, toliko stvari, toliko riječi, toliko postupaka – prožeto je ljubavlju. Ona je svuda i u svemu. Ona je u nama samima i mi je širimo oko sebe – na sve stvari, ljude, prostor… Ona nije puki fizički dodir, mnogo više je umni. Duševni. Samo je treba umjeti prepoznati - što, priznaćemo, nije svima lako. I u tome leže pojedinačne razlike.
Ljubav zaista jeste sila koja mijenja stvari. Samo je pitanje da li smo spremni da joj damo prednost u odnosu na sebičnost i interese. U svijetu države, zakona i posla ona zvuči previše utopijski, ali je realna, jer na kraju uvijek ona i samo ona razriješi stvar.

I da: ljubav nije samo partnerska i roditeljska; ona je i bratska, sestrinska, prijateljska, ljubav prema prirodi, životinjama, gradu, državi, jezicima, umjetnosti, životu, svijetu… Toliko je njenih nezamislivih oblika.
Pustiti da nas ona vodi znači ponekad zanemariti kalupe: zakone, propise, običaje, državne, umne i duševne granice… A najveće je njeno ogledalo (kao uostalom i ogledalo ljudske inteligencije) – umijeće i voljnost izlaska iz zone komfora (nametnute upravo gore navedenim) i umijeće pravljenja kompromisa.
E, upravo vam sve to u Novoj godini želim, u nadi da će ovaj svijet konačno krenuti nekim mnogo boljim putem. Ali stvarno.
Stoji mi na polici, za ovu godinu izgleda, da pročitam knjigu Pet jezika ljubavi… I to u originalu. Na engleskom.