Krilaticom iz naslova koriste se visoki funkcionerski krugovi kad hoće da zabašure nešto što i nije baš sitna zloupotreba položaja. Štaviše, ona predstavlja opšti obrazac ponašanja kad neko „iz fotelje“ napravi krupnu grešku i zaobiđe zakon, pa, umjesto da se kao čovjek izvini, on nađe sve načine da svoju „veličinu“ opravda i ego izvuče, a da se greška što prije zaboravi, poželjno bi bilo i oprosti. Istina je takva da čovjek prestaje da bude čovjek onoga trena kad se dokopa debelih para i najviše pozicije, a postaje sasvim nešto drugo, što nema veze sa ljudskošću.

U tom procesu on prvo stiče krilaticu „Može mi se“. Ona dalje može, a i ne mora, da se razvije u lošem smjeru. Ima ljudi koji su itekako svjesni da im se može, i to sa debelim pokrićem, pa to ne oglašavaju na sva zvona, niti se tako ponašaju. Naprotiv – skromni su i grade svoju veličinu tako da ih ljudi, šta god mislili o njima, ipak na kraju vole, u dubini duše.
Problem je što, ako se već došlo do krilatice „Mažite oči javnome mnjenju“ – onda se to „Može mi se“ razvilo u lošem smjeru, najavljujući osobu koja je na sve spremna samo da moć dokaže a poziciju sačuva, što ne mora uopšte da koincidira sa „ljubavlju“ koju je stekla u narodu. Naprotiv, ako je narod iole pametan, ljubav se nepovratno gasi.
Da se to „Može mi se“ razvilo u dobrom smjeru, ne bi bilo potrebe da se od javnosti bilo šta krije, a čitav narod bi bio srećan. Zvuči utopijski, a zapravo je realan scenario.

U moru primjera mazanja očiju javnosti, najskoriji, a možda čak i najgnusniji u istoriji ljudskog postojanja, jeste Netanjahuova kampanja ulaganja novca u odnose s javnošću, kako bi prikrio godine monstruoznih zločina u Gazi. Čudnovato je kako čovjek totalno izgubi kompas zajedno sa granicama. Za pametnog čovjeka bio bi ovo primjer za danonoćno iščuđavanje, da ne postoji još milion takvih, manjih, koji se teže primjećuju, a ipak su konstantni. A pored toga što su konstantni, dešavaju se u najbližem susjedstvu – što bismo žargonski rekli – ispred nosa. Evropska kuća rasijala se po Crnoj Gori u očajničkom pokušaju da prikrije prostitucione namjere svojih šefova. Mada nije uspjela u tome, jer su ostale zabilježene…

I da neko priča kako je njeno proširenje bilo u agendi prije prostitucionih namjera, i da isto nema ama baš nikakve veze sa traženjem ljubavnica… To baš i nije tačno. Ili pak, uzmimo da jeste tačno. Postavlja se pitanje što se onda nije raširila prije pojave nekih ženskih osoba – ako je već proširenje bilo u agendi – nego tek nakon?! Pare nisu problem – PARA IMA – naročito u informativnim centrima Evropske unije! Riba je uvijek od glave smrdila i smrdiće. Ali narodu neće biti bolje, sve dok bude slijepo vjerovao u svaku bajku koja mu se medijski servira.

Sledeći put kad čujete da se u vašoj državi konačno nešto lijepo dešava i stvori se utisak da konačno ide naprijed… Ne budite naivni. Zastanite na trenutak i razmislite šta je iza toga. Šta je „graditelj“ zapravo „usrao“ i ko plaća cijenu veću od 40-godišnjeg staža za troje ljudi, a pritom se sve to stavlja u pojam „progres“. Sigurno neko ko zna da postoje stvari koje se ne mogu ispraviti novcem.

Koliko god nefer bio, to je i dalje jedini način „naprednog“ poslovanja. I to ne samo na Balkanu. Nego, kad dođe iz dupeta u glavu, biće prekasno za ljudski rod. I za vraćanje ljubavi na fabrička podešavanja.