Veliki pozdrav dragi čitaoci, javlja se vaš favourite kolumnista Frenkoza. Mart mjesec je započeo, a sa njim i novi mjesec Ramazan. Mirišu somuni, topa se sprema, sutlija je na stolu, i još malo je do iftara. Svaka osoba sa Ramazanom povezuje neku hranu, a mislim da su ova tri jela možda i najpopularnija. Ja lično nisam znao za topu dok nisam svoj prvi Ramazan dočekao u Sarajevu. Nisam siguran da u Tuzli iko služi topu, ali su nam zato zajedničke ramazanske lepine. No ono što mene najviše podsjeća na Ramazan je sutlija sa cimetom. To me vrati u devedesete, u prve godine moga života u Tuzli. Sa porodicom sam se tek vratio iz Njemačke i započeo novo poglavlje u tuzlanskom naselju Slavinovići. Zajedno sa nenom i dajdžom smo dijelili jednu kuću, i to je bio prvi Ramazan u domovini nakon godina života u tuđini. Naravno, pamtim i Ramazan u Njemačkoj, ali to je bilo baš onako kako bi zamislili. Nije bilo ramazanske atmosfere i svih tih mirisa. Djeca u razredu su mi se čudila kako mogu da ne jedem i ne pijem vodu cijeli dan, i pitali su me da li je to ikako zdravo. Tek za Bajram, kada bi se okupila cijela porodica, osjetila bi se praznična atmosfera, ljubile bi se ruke, skupljala lova, a sutradan bi bilo: nazad u njemačku realnost!

Nakon godina takvih Ramazana, bilo je prelijepo dočekati jedan u sredini gdje se istinski osjetio duh tog mjeseca. Nena bi nas budila na sehur, većina učenika u razredu su postili, a za iftar smo jeli famozni sendvič od marku i po’ iz fast fooda preko puta škole. Nije ni to bilo naročito svečano, ali taj sendvič sa jaranima na klupi je imao poseban ukus. Poslije toga bismo se utalili za neki domaći gazirani sok od dvije marke i iftar bi bio savršen. Kada bi u školi bili prva smjena, onda je iftar bio kod kuće sa najukusnijim neninim specijalitetima, a na kraju bi me uvijek dočekala sutlija. I tada, baš kao i danas, Ramazan je bio u zimskom vremenu što kod mene budi dodatnu nostalgiju i emociju. Te prve godine života u Bosni su bile kao ponovno upoznavanje svoje vjere, kulture i tradicije.

Zadnjih par godina Ramazan dočekujem kao otac, i imam tu sreću da koji dan postim sa svojim kćerkicama. Danas nenin posao kuhara sam preuzeo ja, a Ramazan je zbog moje djece dobio još veći značaj. I dalje imamo sreću da ovaj mjesec dočekamo u miru, i u svojoj domovini, i za to sam zahvalan. Mora čovjek da se prisjeti kako je sve to izgledalo kroz život da bi cijenio ono što ima danas. Ili ako to nije dovoljno, možda da pogleda snimak iz Gaze gdje ljudi iftare među ruševinama svojih domova.

Kao klinac vidiš Ramazan kao odricanje od hrane i pića, ali kasnije shvatiš da je to puno više od toga. Ne postimo samo stomakom, nego očima i ušima. Tu su i dodatni ibadeti, i cijeli Ramazan je mjesec kada naš iman raste. Ponekad zaboravimo sve te lekcije, i sve svedemo na čekanje iftara koji je ponekad i bogatiji od bajramskog ručka. Za razliku od drugih praznika koji su se pretvorili u kupovinu poklona i trošenja novca, Ramazan nosi drugačiju poruku. Cilj je da sve smanjimo na minimum, da se posvetimo sebi i svojoj vjeri. Da se suosjećamo sa onima koji nemaju i spoznamo da školski sendvič i nenina sutlija mogu biti slađi i od najskupljeg iftara u restoranu.