Kada pristupamo molitvi, često nas uče da istoj pristupamo samo i isključivo kao vjernici, članovi zajednice koji najradije šute, klanjaju i obraćaju se Bogu. Taj sekundarni identitet vjernika je jasan i definisan, a sastoji se od riječi, gesta i pravila.

Ali mi nismo samo vjernici, već smo kao takvi i sinovi, kćerke, očevi i majke, prijatelji, poslovni ljudi, sanjari i borci. Svaki od tih identiteta nosi težinu, odgovornost i priču.

Šta bi se desilo kada bismo u molitvu ulazili sa svim svojim identitetima, u njihovoj cjelovitosti?

Kao sinovi ili kćerke, molimo se za roditelje i njihove brige. Kao roditelji, molimo se za djecu, za njihovu sreću i sigurnost. Kao prijatelji, molimo se za bližnje, za ljubav i razumijevanje. Kao profesionalci, molimo se za mudrost i poštenje u svijetu aktivnosti i interakcija. Kao pojedinci, molimo se za jasnoću i snagu da se nosimo sa sobom i drugima.

Oplemenjenje identiteta u molitvi ne znači da ih potiskujemo. Naprotiv, molitva je prostor u kojem se svi naši identiteti transformišu i uzdižu. Svaka uloga koju igramo postaje svetija, jer se uravnotežuje sviješću o Bogu.

Danas se često uči da je potrebno odvojiti “ovosvjetsko” od “duhovnog”, odnosno posao od molitve, svakodnevne brige od skrušenog trenutka pred Bogom. Ali upravo tu gubimo mogućnost integracije, spajanja svjetovnog i duhovnog. Prava molitva, u idealnim uslovima, ne odvaja nas od svijeta, ona nas uči kako svijet oplemeniti kroz molitvu i kako molitvu oplemeniti kroz svijet.

U idealnom trenutku, ulazimo u molitvu sa svim svojim identitetima, a izlazimo pročišćeni i osnaženi. Djeca postaju zahvalnija, roditelji strpljiviji i smireniji, prijatelji suosjećajniji, a profesionalci etičniji.

Molitva tada nije bijeg od stvarnosti, već ulazak u nju sa punim srcem i očima koje vide dublje, sa rukama spremnim da djeluju mudro i sa dušom sposobnom da nosi sve svoje identitete bez konflikta i razdvajanja.