Da mi je neko pričao da ću danas gledajući kroz, opet ono moje, planinsko prozorsko okno, pisati o jutrošnjem "budilniku sa krilima", ja bih rekla 'ma da baš'...

Ali, jutrošnji cvrkut nije probudio samo fizičku, već i onu emocionalnu i duhovnu stranu mene, koju sam morala izraziti i slikom, ali i, podrazumijeva se, riječima.

Umjesto sabahskog ezana, kljun i dva mala krila me uvedoše u novi dan i prije nego sam to planirala. Ali, kao neko ko se cijeli život, na određeni način divi pticama, ni hladna peć me nije spriječila da serviram doručak prije doručka, onaj mali i skromni. Onaj koji ne podrazumijeva ukuhavanje još jedne zobene kaše.

A, meni je, jedna ovakva, obična i mala stvar, opet bila dovoljna da dobijem novu-staru temu za razmišljanje, tako da su me u svakom smislu dva krila zaposlila i prije početka radnog vremena.

Jer već i te ptice znaju da sam ja osoba koja u svemu vidi neko značenje, pouku ili svrhu. Naglašavam, pouku, a ne poruku. Jer ovu drugu mogu samo sms-om da dobijem i to isključivo od dostavne službe.

Zašto se divim pticama?

Zbog krila, zbog slobode, neograničenog kretanja i želje. Da lete, pa čak i ako su krila ranjena. I baš tada, naročito služe kao lekcija, jer hrabrost i snaga kojom nastoje da se podignu u visinu, trudeći se da od onoga što im je dato, naprave najbolje. Ne čekajući ni pomoć niti sažaljenje, ono što je nama ljudima urezano u DNK. Jer one, svojim uzdizanjem, i mene inspirišu da se uzdignem iznad svega ovozemaljskog, iznad svake brige i teške misli kako bih još jedanput potvrdila ono što mi je već odavno srce spoznalo, a to je da se ne vežem za ovo, nesigurno i nestabilno, rokom trajanja određeno tlo. Metaforički govoreći.

Da u svakom trenutku budem svjesna da ne želim, niti smijem robovati ičemu, vezivati se za bilo šta, niti biti zatvorena u bilo kakvom kavezu ovog života. Kada sam spoznala da je vezivanje za samo Jedno, zakoračila sam van i postala potpuno osviještena, ali i osnažena. A, velika je ta spoznaja, jer mnogo sam se, kroz dosadašnje iskustvo, trudila da jednu ovakvu istinu shvatim i naučim, prije nego što ona mene tome nauči.

Zbog svoje sposobnosti letenja, ptica je postala jedinstveni simbol slobode, neograničenog kretanja, ali i duha. Onog slobodnog. Onog koji leti prema svom redu letenja u visine koje su samo njemu dosegljive. A, takve duhovne visine, koje dolaze uz otkrivanje novih istina postaju samo stanice do Uzvišenog, jer su one davno shvatile da put ka gore nije linearan niti običan. Sada, nama preostaje da mi shvatimo da ni život nije takav.

I, nije moja jutrošnja ptica bila u svim ovim crtež bojama, ali kao i uvijek, moj um predstavi samo ono što u suštini on doživi. Osjeti. I jasno nam je da ni moji dosadašnji izbori nisu slučajni, budući da su, krila o kojima sam učila i tokom studija, samo nastavak leta kojim se, cijeli život, trudim da letim. Onog koji, i kada ga put odvede u drugom smjeru, vrlo dobro zna da onaj planirani ima svoje i mjesto i vrijeme. Određeno gore, na Uzvišenom.