Nikada civilizacija nije propala zato što nije imala resurse, već zato što je izgubila stid. Stid je bio posljednja granica između čovjeka i zvijeri, između naroda i rulje. Kad nestane stida, zlo više ne dolazi tiho, ono se smije pred kamerama, s ponosom i aplauzom.

Danas živimo u vremenu u kojem se nepravda prenosi uživo, a istina se cenzuriše algoritmom. Vulgarno je postalo hrabro, a čestito naivno. Mladi uče da je vrijednost mjerljiva brojem pratitelja, ne brojem dobrih djela. Stariji šute, jer su se umorili od razočaranja. A sistem, on se prilagodio: što je narod bez stida, to su institucije bez savjesti.

Države ne propadaju kad bankrotiraju, nego kad moralni dug naraste više od ekonomskog. Jer novac se može štampati, ali savjest ne može. I zato se danas ne ruše režimi, nego se ruši unutrašnja arhitektura duše.

Ljudi zaboravljaju da duša ne umire od bola, već od ravnodušnosti.

Selmir Mujagić