Živimo u vremenu koje slavi brzinu, moć i dominaciju. U takvom svijetu čovjek lahko povjeruje da opstaju samo najglasniji, najbogatiji i najjači. Vjera, u svojoj suštini, uvijek je bila tihi manifest protiv svake tiranije, političke, finansijske, ali i one najopasnije, tiranije vlastitog ega. Ona nas podsjeća da veličina čovjeka ne počinje tamo gdje počinje njegova moć, nego tamo gdje počinje njegova svijest o drugome.

Jedna od najljepših lekcija o tome dolazi iz sure Mravi. U toj priči, Sulejman a.s. ima sve što bi današnji svijet smatrao vrhuncem uspjeha, vojsku, moć nad vjetrom, džine koji mu služe i ptice koje mu donose vijesti. Ipak, on zastaje. Dok njegova ogromna vojska prolazi, on čuje glas jednog mrava koji upozorava svoje saputnike da se sklone kako ih vojska ne bi zgazila. U svijetu koji nagrađuje one koji gaze sve pred sobom da bi stigli do cilja, Sulejmanova veličina nije u tome što je vladao svijetom, već u tome što mu moć nije otupila sluh za najmanjeg člana zajednice.

To je lekcija koja nam danas očajnički treba, jer živimo u eri velikih narativa, velikih sistema i velikih korporacija koje često melju malog čovjeka. U takvom svijetu, veliki čovjek nije onaj koji ima milione pratilaca, već onaj koji, uprkos svom uspjehu, ima vremena da sasluša strah običnog radnika, brigu jedne majke ili glas djeteta koje niko ne primjećuje.

Druga priča, ona o Musau a.s., više liči na priručnik za krizna vremena nego na davnu historiju. Zamislimo majku koja, po Božijem nadahnuću, spušta svoje novorođenče u nabujalu rijeku kako bi ga spasila od dželata. To je pouzdanje u svom najčišćem obliku. To je trenutak kada su sve racionalne opcije zatvorene i kada čovjeku ostaje samo vjera u Dobro.

Kur'an nam kaže da Bog vraća dijete majci. Ne zato što je to bilo logično, već zato što je njeno srce bilo iskreno. I danas postoje hiljade takvih majki. Majki koje ispraćaju svoju djecu u tuđinu, u nesigurne poslove i neizvjesne sudbine. Njihova srca nose isti strah i isto pouzdanje, da Onaj koji upravlja Nilom upravlja i njihovim putevima.

Svaka priča o vjeri ima i svoje upozorenje. U Kur'anu ono dolazi kroz lik Karuna, čovjeka nevjerovatnog bogatstva. Kada ga mudri upozoravaju da se ne oholi, on odgovara rečenicom koja zvuči zastrašujuće poznato: “Ovo što imam stekao sam svojim znanjem.” To je mantra današnjeg svijeta, mit o potpuno “samostvorenom” čovjeku.

Karun zaboravlja da su inteligencija dar, prilika dar, zdravlje dar. On misli da je vlasnik svega, a ne samo privremeni korisnik. Njegova priča završava tako što ga zemlja guta zajedno s njegovim blagom. I ta slika nije samo historijska opomena. I danas zemlja “guta” ljude kroz depresiju, usamljenost i vječnu glad za još, jer materijalno nikada ne može nahraniti duhovnu prazninu.

U isto vrijeme, Kur'an donosi i obećanje da će tlačeni jednog dana postati vođe. Faraon gradi kule i naređuje Hamanu da mu sazida toranj do neba, ali te kule postaju samo spomenici njegove propasti. Istinska promjena rijetko dolazi odozgo, od onih koji se ohole. Ona dolazi odozdo, od ljudi koji su iskušani, pročišćeni i koji znaju cijenu pravde.

Zato nas ova kazivanja uče da ne gledamo previše u kule, jer su često prazne. I da se ne bojimo rijeka, jer su ponekad upravo one put spasa.

Na koncu, vrijednost čovjeka ne mjeri se onim što posjeduje, kao Karun, već onim kome pripada, kao majka Musaova.

U svijetu buke i veličine, možda je najveća hrabrost ostati čovjek koji čuje glas mrava. Jer na kraju ne ostaju kule. Ostaju samo djela i srce koje je kucalo za Istinu.