Evropske zemlje se predstavljaju kao branitelji ljudskih prava, jednakosti i slobode, ali njihova djela oslikavaju sasvim suprotnu sliku. Diskriminatorni zakoni u Danskoj, Francuskoj, Belgiji, Austriji i Švicarskoj (od januara ove godine), koji zabranjuju burku i nikab opravdavaju se pričama o sigurnosti i integraciji, a zapravo ciljano pogađaju muslimanke. Ne postoji bolji dokaz o licemjerstvu evropskih tvrdnji o posvećenosti ljudskim pravima i pluralizmu.


Razmislite malo o toj ironiji - država nameće svoju definiciju "slobode", pritom prisiljavajući žene da se odreknu svojih vjerskih uvjerenja i izražavanja u ime prilagođavanja društvu. Dok donosioci zakona tvrde da time oslobađaju žene od ugnjetavanja, zanemaruju glasove brojnih žena koje svjesno biraju burku ili nikab kao izraz svoje vjere i slobode.
Ideja prisilnog oslobađanja polazi od pretpostavke da je sloboda prihvatljiva samo kada se uklapa u sekularnu viziju društva, uskraćujući ženama pravo da same definiraju šta za njih znači sloboda i osnaženje.
Takav pristup ignorira kolonijalne obrasce koji se kriju iza argumenta da muslimanke treba "spasiti", podsjećajući na vrijeme kada su evropske sile diktirale živote onih koje su smatrale manje vrijednima. Još uvijek imaju istu namjeru, ali ovog puta pod plaštom lijepih manira te tragikomičnih monologa o ljudskim pravima i toleranciji. Sindrom bijelog spasioca je očito praćen kognitivnom disonancom!



Ovi zakoni stavljaju muslimanke pred težak izbor: odreći se svoje vjere ili trpjeti društvenu isključenost, zakonske kazne i javno poniženje. Kriminaliziranjem vjerskog izražavanja, nabrojane države odbijaju da grade mostove integracije. Umjesto toga, one zahtijevaju asimilaciju, uvjetujući prihvaćenost odricanjem od vlastitog identiteta.

Brojne organizacije za ljudska prava, poput Amnesty International i Human Rights Watch, osudile su ove zakone kao kršenje vjerskih sloboda i prava žena. Naravno, to uopšte nije promijenilo kurs njihove politike, niti će. Nažalost, organizacije za ljudska prava imaju pravo glasa samo onda kad im glas ide paralelno sa interesima političkih elita u Evropi. Kao što svi već znamo - naravno da se u Gazi ne dešava genocid, ali je zato Vladimir Putin najveći barbarin i zločinac 21. vijeka!

Argument da su zabrane neophodne radi sigurnosti nema uporište u dokazima. Ne postoji pouzdan podatak koji bi ukazao na to da žene koje nose burku ili nikab predstavljaju sigurnosnu prijetnju, a one ipak svakodnevno trpe kazne, uznemiravanje pa čak i nasilje zbog samog postojanja ovih zakona.

U augustu 2018. godine, žena u Danskoj kažnjena je sa 1000 kruna jer je nosila nikab u tržnom centru u Hørsholmu. To je bila prva kazna izrečena prema zakonu o zabrani pokrivanja lica. Iako je došlo do sukoba kada je druga žena pokušala da joj prisilno skine nikab, policija je umjesto zaštite odlučila kazniti našu sestru zbog odbijanja da ga skine.
Ako Evropa želi ostati vjerodostojna u svom zalaganju za ljudska prava, mora preispitati ove unutrašnje kontradikcije.
Vrijeme je da pokaže spremnost u prihvatanju različitosti i da gradi društva gdje muslimanke mogu slobodno sudjelovati.


Prikladno je da se osvrnemo na suru El-Kafirun. Naime,
Sura El-Kafirun objavljena je pred kraj mekkanskog perioda kada su kurejšije tražile od Allahovog Poslanika s.a.w.s., da prihvati njihovu vjeru godinu dana pa će oni prihvatiti njegovu godinu dana. Objavom ove sure jasno je rečeno da svako ima pravo da slijedi svoje uvjerenje bez pritiska drugih.



Časni Kur'an jasno kaže:



"Reci: “O vi nevjernici,


ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate,


a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam;


ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali,


a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam,


vama – vaša vjera, a meni – moja!”




Evropa bi trebala razmisliti o ovoj poruci, jer istinska sloboda znači omogućiti ljudima da žive svoja uvjerenja otvoreno, dostojanstveno i bez straha. Muslimani ne smiju postati jedini narod kojem se brani da živi i praktikuje svoja uvjerenja. Mi živimo u turbulentnim vremenima i islamofobija je svakog dana u porastu; ali mi ne smijemo odustati od istine, od borbe za pravdu, niti od toga da svoju vjeru prikazujemo na najbolji mogući način. Moramo se ozbiljnije angažovati u svakom aspektu, od propagandnog pa sve do organizacijskog i političkog, kako bismo stekli institucionalnu snagu da ovakve i druge diskriminatorne zakone siječemo u korijenu. Dovoljno nas je - ali smo nedovoljno organizovani! Prema tome, organizujmo se!


To je naša dužnost prema našim sestrama, prema sebi samima, i prema našem Stvoritelju!



“Prema ženama su velikodušni i pažljivi samo plemeniti ljudi, a žene ponizuju i zlostavljaju samo oni koji su loši i niske naravi.” (Ibn Asakir)