Iako bi se dalo raspraviti o bliskosti nastambina i stećaka u minulim stoljećima , ono čemu trenutno svjedočimo je udaljenost kamenih nadgrobnih spomenika od civilizacije. Mnogi i od današnjih mezarluka su udaljeni od svakodnevnog meteža, često u uzvišenijim prikrajcima, ne bi li njihovi stanovnici lakše pronašli što za života nisu uspjeli – mir i blizinu Bogu. Takav je slučaj i s mezarjem kojem danas idemo, autom nedaleko od centra Šehera, a opet pažljivo distancirano od dunjalučke prljavštine.

U autu atmosfera koja podsjeća na sve osim na odlazak na dženazu: dobro podešena radio frekvencija s provjerenim hitovima narodne muzike, razgovor o svakojakom ništavilu, ponekad iskrsne sjećanje na mladost prizvano prizorom koji susrećemo i pravo niotkuda dilema visokog reda sažeta u šire procese integracije ili asimilacije: iskazati rodbini saučešće riječima „bašum sagosum“ ili pokazati znake svijesti o porijeklu kazivanjem „da je zdravo glava“. Bez jasnog usaglašenja i uz mnogo nesigurnosti dođe se do susreta sa sinom merhume, čiji velikodušni doček uz osmijeh i pružene ruke ostavi utisak kao da smo došli na svadbu ili neko veselje manjeg obima. Učili su me da tuga nije zabranjena u određenom vremenskom okviru, ali ovdje toj emociji nije bilo mjesta: da li zbog toga što se „riješila muka“ (olakšanje i za one koji ostaju iza nje), imanske čvrstine (što je manje vjerovatno jer se dovoljno poznaje način života bliže rodbine) ili nečeg trećeg - ostavlja se na nagađanje.

Nakon što manjina izvrši kolektivnu dužnost klanjanja dženaze i time sapra teret onih koji odlučiše s pristojne distance posmatrati ovaj čin, masa se tromo – neki zbog godina, a većina zbog vreline – poče kretati ka kaburu. Kombi s mejtom nas preteče, baš kao što i smrt često preduhitri nedosanjane snove i zamišljene planove, te ostavi prostora za one koji stigoše prije ostalih da koju progovore. Među njima efendija kojeg prepozna jedan od prisutnih i nakon što potvrdiše bliskost po osnovi „zemljaci“ razmijeniše pokuju usputno – posao, porodica, zdravlje, itd. Ugrabi efendija posljednji momenat prije učenja Fatihe za ukazati zemljaku da su oni (kao narod) uvijek radili, time razbijajući dugo čuvanu „tajnu“ i predrasudu o narodu kojem je lijenost bliskija od privređivanja – isprva bijah iznenađen baš ovom porukom, a ubrzo i osviješten potrebom za njenim iskazivanjem.

Ponekad se pročuje priča kako je neko upao u kabur tokom dženaze, pa počeh razmišljati ako je negdje najpreče da se to desi onda je to na ovoj strmini. Danas smo, ipak, pošteđeni toga, ali nismo zvizdana i odsustva hladovine, osim male parcele prekrivene sjenkom tek jednog drveta - da li smo u stanju primijetiti i biti zahvalni na ovoj nesebičnoj blagodati koja donekle izlazi izvan "opisa posla" ovog stabla...

Tupi zvuk zemlje po daskama dok ne nalegne prvi sloj u kaburu. Zatim bi sve trebalo da je lakše, barem je tako uobičajeno, jer se narod, nakon što efendije probiju led s prvih nekoliko lopata, utrkuje u smjenjivanju nad lopatama i nabacivanju zemlje, kao da time požuruju susret umrlog s novim životom, ne znajući hoće li biti prostran il' tjeskoban. Međutim, izuzeci su često dobra tehnika razbijanja rutina, pa tako čini i ovaj u kojem većina vješto koristi svu površinu hladovine za bijeg od sunca, ali možda još i bitnije: od rada. Sjetih se riječi efendije od prije nekoliko minuta koji je, vjerujem svjesno, pokušao prouzrokovati psihološki prevrat u glavama zemljaka – neuspješno. Karakter bi bio jeftina roba kad bi se mogao olahko mijenjati.

Kao da nije dovoljno što je izgubio majku, sin nije lišen ni fizičke tegobe, jer lopate ne popušta (možda bi bio pošteđeniji da je u početku pokazao više tuge, jer i saželjenje vala zaraditi), baš kao ni ostatak malobrojne mladeži koja time ispunjava jednu od svrha svog dolaska – ona druga je hvalospjevno isticanje postignuća na poslovnom planu i imanju muškog potomstva - za vješto izbjegavanje oholosti ove hvalospjeve, pri dolasku na dženazu, kazaše očevi ili bliski rođaci, a nipošto njihovi nosioci. Tek poneki „izrod“ starije dobi, sevapa željan, učestvuje u zakopovanju mejta s nekoliko lopata, jer kome još treba neplaniran i bespotreban zamor - valja i ženskinje nadživjeti, što je dio ponosa, a teže se postiže izlaganjem naporu.

Uz manje priče nego pri dolasku masa se polahko razilazi: neki su ganuti, ne toliko zbog tuđe smrti, već osvješćenja o blizini vlastite, pa jezik sporije titra, mozak brže fercera, takvi su trenuci straha – u tom slučaju jedan od smislova dolaska na dženazu je postignut, njegov drugi dio bit će potpuniji ako vjerovanje i djelovanje potaknuto sviješću o prolaznosti dosegnu viši stepen.