Niko ne može da posjeduje ništa, pa tako ne možemo ni da izgubimo nikoga. Sve je to jedna velika dunjalučka varka u koju tako lako upadnemo vodeći se emocijama koje inače bivaju pokrenute sebičnim motivima. Moja sreća ne smije da ovisi o osobi, životinji, prostoru ili predmetu. Ne može ni da ovisi o hobiju, vještini, nečemu što volim da radim, o poslu. Sve je tako prolazno i sve što imam na ovom dunjaluku je od Allaha dato kao iskušenje, jer ono što je on dao, on to tako lako može i da oduzme.

Kada volim, a mnogo puta sam volio, pa i sada volim svoju sreću bih pripisivao ljubavi prema drugoj osobi, do te granice da bih smatrao da je ta osoba moja osoba, i da sam ja osoba te osobe. Iako, nikada, ne bih bio siguran da sam ja osoba te osobe - to naravno uvijek dovede do posesivnosti, ljubomore, osjećaja da nikada ne želim da izgubim tu osobu. Kada nekoga ne želiš da izgubiš spreman si na sve, pa tako da izgubiš i sve svoje moralne principe i da se promjeniš za 180 stepeni, pa tako bih često u želji da sačuvam nekoga u svom životu, izgubio sebe.

Vezivanje za bilo šta kao koncept mi se čini suludim, ali mi je ćud takva i srce tako jako voli da ne umijem da primjenim ono što racionalno odavno poznajem. Sa nekim ljudima sam bio svakodnevno i znali su svaku tajnu mog mozga, bio sam spreman da preplivam okean za njih, iako se plašim dubine i ne umijem baš najbolje da plivam i onda su samo nestali. Mislim da ih nikada nisam izgubio, nego sam ih vratio. Zato što zapravo nikada nisu ni bili moji, jer posjedovanje je najveća varka dunjalučka.

Moje srce je bilo vezano za jednog mačka, sa mnom je bio sedam godina. Svakodnevno maženje sa njim i svakodnevno igranje sa njim, njegova budjenja mene i mjaukanje na svaku moju riječ su ispunjavale moje srce. Bio sam siguran da ga posjedujem, da je to moj mačak. Jednog dana sam posljednji put vidio njegove šape, on je samo otišao i nikada se više nije vratio. Krivio sam svakog na svijetu što mog mačka više nema, ali sada shvatam da nikada nije bio moj. Nisam ga izgubio, nego se on vratio gdje mu je propisana sudbina da bude.

Imao sam hobi koji volim i koji me čini sretnim. Svaka nedjelja mi je bila rezervisana za njega, po njemu su me mnogi poznavali i većini slobodnog vremena sam koristio da se usavršim u njemu. Smatrao sam to nešto mojim i nedjelju sam zvao svojim danom. Spletom okolnosti mi više nije pristupačan, nisam ga izgubio, nego sam ga vratio - jer je bio period života u kojem mi je bio jako bitan, pa sam zaboravio da postoji, do trenutka kad mi je ponovo postao jako bitan, a onda je odjednom morao da stane. Nikad ta nedjelja nije bila moja, niti je hobi bio moj, vezivao sam srce za nešto fiktivno.

Mislio sam da imam talent da rimujem, kao mali sam sanjao sebe kao repera na bini koji pokreće masu ljudi s rukama. Dobio sam mnogo komplimenata i mnogo podrške od uživalaca takvog tipa muzike, pa čak i riječi hvale od nekoga ko je postavio temelje takve muzike na Balkanu, Ede Maajke. Taj dan kad mi je on rekao da nastavim, rekao sam sebi da nikada neću prestati. Vjerovao sam da imam to i da je to moje. Doživio sam taj trenutak i taj san mi je nestao. I vraćao se ponovo i ponovo nestajao. Bio sam posvećen pisanju, produciranju muzike, ali nikada nisam izgubio to jer to nikada nisam ni imao.

Ne vezujte se ni za šta i na za koga osim za uzvišenog Gospodara, jer je On jedini posjedovatelj svega, a nama to sve samo prolazi kroz ruke i biva kod nas dok On odredi da biva.


“Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate”. (El-Bekare, 216.)