Hadž je putovanje u kojem čovjek putuje zemljom, ali se u stvari vraća sebi. Sve počinje ihramom, bijelom odjećom nalik ćefinu. Time čovjek obuče podsjetnik da se pred svog Gospodara ne nosi ništa osim vlastitih djela. Ostavi iza sebe imetak, titulu, status i stane u jedan red sa svim ljudima. To je prvi korak oslobađanja: “Allahumme, evo me Tebi, onakav kakav zaista jesam.”

Onda dolazi Arefat. I nije slučajno da se Arefat obavlja po danu, na otvorenom, pod suncem. Arefat je polje istine, mjesto gdje se sve otkriva, gdje srce izgovori ono što je dugo šutilo. To je slika Sudnjeg dana prije Sudnjeg dana. Vjernik stoji na svjetlu kao da stoji pred Gospodarom na prostranstvu gdje više ništa ne može sakriti. Arefat nas uči da čovjek ozdravi samo onda kada se suoči sa sobom.

Nakon tog dana spoznaje, put vodi u noć Muzdelife. To je tiho mjesto između dana i borbe. Tamo čovjek spava pod golim nebom, sabire kamenčiće, a ustvari sabire hrabrost da se suprotstavi onome što ga najviše ruši. Muzdelifa je noć u kojoj duša obnavlja snagu i u kojoj se zapravo govori: “Allah mi je podario svjetlo na Arefatu, neka me to svjetlo prati i u tami.”

A onda dolazi Mina, i nju noć krasi, jer Mina predstavlja ono skriveno, unutrašnje, tajne bitke koje niko ne vidi. Na Mini se gađa “onaj tamo”, ali ustvari se gađa ono najtvrđe i najtvrdoglavije u nama. Svaki kamen je mali, ali predstavlja veliku objavu, rat vlastitim slabostima, iskazivanje neprijateljstva prema strastima, oholosti, inatu i želji da čovjek bude gospodar umjesto rob. Mina je mjesto gdje se vodi najteža borba, borba protiv sebe.

Tavaf oko Kabe simbolizira život, stalno kretanje, mnoštvo ljudi, pritisak, žurbu. U toj gužvi čovjek gleda samo u Kabu. Time uči da, i kada se dunjaluk okreće oko njega, on mora imati svoj centar, Božju uputu. Ko u tavafu nauči držati pogled na Kabi, taj će kasnije u životu znati držati srce na Pravom putu.

Sa’j između Safe i Merve je korak između straha i nade. Hadžerina utrka postaje vjernikova životna utrka, između trenutaka kada misli da ne može više i trenutaka kada se iznenada otvori izvor, jer Gospodar otvara onda kada čovjek gotovo pa odustane. To je spoznaja da milost dolazi tek nakon truda.

Kurban na Mini je simbol najdubljeg odricanja. To nije puko prinošenje žrtve već polaganje noža na vlastitu ovisnost o dunjaluku. Čovjek zakolje oholost, pohlepu, tvrdoglavost i time pravi prostor za rađanje novog početka.

Brijanje glave je skidanje starog sloja duše. Kao da se sa svakim potezom makaza oslobađa teret, grijeh, umor i prašina prošlosti. To je čišćenje kojim se ulazi u novo poglavlje života.

I kada sve završi, ostaje oproštajni tavaf. To je posljednji krug oko Kabe, ali prvi krug novog čovjeka koji se vraća kući. U tom krugu tijelo se okreće, ali srce ostaje. To je trenutak kada čovjek kaže: “Gospodaru, vraćam se dunjaluku, ali ne vraćam se starom sebi.”

Predaja o čovjeku koji je ubio stotinu osoba podsjeća me na čovjeka koji ubija vlastite osobine, a zatim dobije mogućnost da ih Božjom dozvolom oživi i probudi. Hadž je jedan od načina da se te osobine ožive ako su umrle, ozdrave ako su bolesne, probude ako su zaspale.

Budući da je do hadža ostalo manje dana nego što ih je prošlo od zadnjeg hadža do danas, zastanimo i porazmislimo o hadžu koji svako od nas može obaviti u dubini vlastite duše, ako zaista želi. Možda upravo taj unutrašnji hadž otvori put i ka onome hadžu kojem kročimo nogama, pretvarajući želju srca u stvarnost hodanja. A zasigurno može biti i obrnuto, da fizički hadž potakne i otvori put unutarnjem, jer, kako bi u pozitivnom smislu rekao moj vrli prijatelj: “Kod Gospodara su sve kombinacije moguće.”

Neka vam Hadž bude mebrur. Gospodar vam primio vaše hodočašće, vaš Hadž.