Postoji trenutak u svakodnevnom životu, kada osjetimo da misao nije naša. Ona dođe kao bljesak, kao iznenadni gost koji ne kuca, već ulazi i osvjetljava sobu. To je trenutak u kojem se Onaj koji nadahnjuje očituje kroz naš jezik. Tada riječ teče lahko, rečenice se slažu same od sebe, a autor postaje tek puki kanal kroz koji se izlijeva nešto mnogo veće, starije i mudrije od njega samog.

Riječ je najmoćniji ljudski alat. Njome gradimo svjetove, tješimo klonule i definišemo pravdu. Vjerovati da je sposobnost govora i pisanja samo biološka slučajnost značilo bi zanemariti onaj duboki, unutrašnji osjećaj svrhe koji osjetimo kada izgovorimo istinu.

On, kao apsolutni Izvor, daruje nam riječ da bismo se prepoznali, da bismo imenovali dobro i zlo, i da bismo, na kraju krajeva, mogli komunicirati s Njim. Nadahnuće je dokaz da nismo sami u svom intelektualnom naporu, ono je ruka ispružena iz vječnosti koja vodi naše pero.

Međutim, postoji i druga strana tog odnosa. Koliko god jezik bio bogat, on je u konačnici ljudski, a time i ograničen. Postoje prizori, spoznaje i stanja duše koja nijedna metafora ne može obuhvatiti. To su oni trenuci kada stanemo pred veličanstvenost prirode, pred dubinu tuđe boli ili pred neobjašnjivu milost. U tim trenucima susrećemo Onoga koji ostavlja bez riječi.

To nije tišina praznine, već tišina punine. To je onaj "hal" u kojem jezik otkazuje poslušnost jer je ono što doživljavamo preveliko za uske kalupe gramatike i vokabulara. Ostati bez riječi pred Bogom zapravo je najviši oblik priznanja Njegove veličine. To je trenutak u kojem intelekt spušta oružje, a srce preuzima primat.

Živjeti autentično znači neprestano kružiti između ova dva pola. Biti zahvalan na nadahnuću koje nam omogućava da pišemo, govorimo i djelujemo u svijetu, ali isto tako imati poniznosti da zašutimo kada nas dotakne Apsolutno.

Pisanje o Bogu je uvijek pokušaj da se neizrecivo stavi u okvire izrecivog. Ipak, prava ljepota puta leži upravo u toj dinamici. Riječ nam je data da bismo svjedočili. Ostajanje bez riječi nam je dato da bismo se poklonili.

Svaka kolumna, kao i svaki ispravno proživljen život, završava se tamo gdje je i počela, u tišini koja je rječitija od svake propovijedi. Jer Onaj koji nas je naučio da govorimo, najbolje nas razumije upravo onda kada nemamo šta da kažemo.