Proučavajući historiju duhovnosti i intelektualnog rada na našim prostorima, nemoguće je zaobići markantnu figuru šejha Mustafe ef. Čolića.

Njegov životni put, od rodnog Pločnika kod Rogatice do ulica Jajca i Visokog, simbol je nepokolebljivosti, enciklopedijskog znanja i duboke duhovne transformacije. Za mene, on nije bio samo historijska ličnost ili učenjak iz knjiga, bio je bliska, topla figura iz mog djetinjstva, čije prisustvo i danas osjećam.

Puno je toga što me veže za njega, ali najdublje su urezana sjećanja na one posebne noći kada me otac znao povesti sa sobom u posjetu šejhu. Te noći, ispunjene tišinom i posebnim mirisom, oblikovale su moj dječiji doživljaj svijeta.

Rođen 1921. godine u porodici Šaćira i Devlije, Mustafa je od malih nogu pokazivao nevjerovatan kapacitet za učenje. Mektebske osnove i klasične ilmihale savladao je gotovo napamet, a već kao dječak predvodio je džemat u noćnim namazima. Zanimljiva je anegdota iz osnovne škole koja oslikava njegov rani integritet: iako su ga učitelji cijenili kao najboljeg đaka, mladi Mustafa je jasno pokazao svoj identitet. Kada su mu pokušali nametnuti tuđi nacionalni identitet, bez dvoumljenja je odgovorio: „Ja sam musliman.“

Njegovo školovanje u reformisanoj Elči Ibrahim pašinoj medresi u Travniku bilo je briljantno. Završio je dva razreda u jednoj godini i diplomirao kao najbolji učenik generacije.

Drugi svjetski rat donio je nezamislivu bol. Četnički agresori su šejh Mustafi 1941. godine pobili skoro cijelu mušku rodbinu, oca, djedove, braću, amidže i dajdže. Posebno potresna je sudbina njegovih sestara koje su žive zapaljene u kući. Sam šejh Mustafa je uspio izbjeći smrt bježeći preko hercegovačkih krševa do Sarajeva, a kasnije je ponosno izjavio da su njegovi preci stradali isključivo zbog šehadeta.

Iako je rat ostavio duboke rane, šejh Mustafa ef. se posvetio službi. Ključni trenutak u njegovom životu bio je susret sa mladim intelektualcem (šejh) Halidom Salihagićem, što je otvorilo vrata njegovom ulasku u derviški red.

Najveći dio svog radnog vijeka, skoro 32 godine, proveo je u Jajcu kao imam legendarne džamije Esme sultanije. Tamo nije bio samo hodža, bio je institucija koja je uživala ogroman ugled.

Oni koji su imali privilegiju poznavati šejha Mustafu, pamte ga prije svega kao čovjeka čelične samodiscipline koja se ogledala u svakom njegovom pokretu i detalju pojave. Njegov vanjski izgled bio je ogledalo unutrašnjeg reda, uvijek besprijekorno uredan, decenijama je nosio odijelo, da bi u kasnijim godinama taj gospodski stil upotpunio prepoznatljivim šejhovskim tadžom. Ta njegova poslovična strogoća bila je, paradoksalno, usmjerena isključivo prema sebi i vlastitim principima, dok je prema porodici, prijateljima i kolegama ostajao neizmjerno blag i pun razumijevanja. Ipak, ta blagost nikada nije značila slabost. Njegova hrabrost bila je tiha, ali nepokolebljiva, čak i u godinama kada je bio pod stalnom prismotrom i isljeđivanjima službi državne bezbjednosti, šejh Mustafa nikada nije ustuknuo niti dozvolio da mu strah diktira uvjerenja.

Iza tog autoriteta krila se neizmjerna blagost prema djeci, koju sam lično doživio prilikom tih posjeta s ocem.

Sjećam se, jedne prilike, šejh me blago upitao šta sam učio taj dan u školi. Ja sam se, ponosan, sjetio lekcije o planetama i počeo mu nabrajati imena: Merkur, Venera, Zemlja... A on, sa onim svojim mirnim osmijehom, reče: „Hajde da ja vidim znam li i ja“, te ih sve nabroja bez greške. Gledao sam ga u potpunom čudu. U mojoj dječijoj glavi dede su bile stare i nisu znale takve stvari. Rekao sam mu: „Kako vi to znate, a dedo ste? Dede ne znaju to, jer su stare.“ On se tada blago nasmijao i rekao: „Pa znamo i mi dede nešto.“ Taj trenutak je srušio moje dječije predrasude o starosti i znanju.

Druga uspomena veže me za njegovu plemenitost. Jedne prilike mi je dao pet maraka, bila je to ona papirna, ljubičasta novčanica. Odmah sam kupio deset čokolada „Braco i Seka“. Kada me sljedeći put vidio, upitao me: „Sine, jesi li kupio čokolade?“. Kad sam potvrdio, dodao je uz osmijeh: „A jesi li ih dobro sakrio, da ih niko ne nađe?“. Taj trenutak razumijevanja za dječiju radost bio je neprocjenjiv.

Šejh Mustafa ef. Čolić ostavio je iza sebe preko 40 djela, od kojih su mnoga prijevodi i komentari kompleksnih tesavvufskih tekstova.

Svoj dunjalučki put završio je u Visokom, 5. maja 2004. godine. Ukopan je u Gradskom mezarju uz prisustvo hiljada ljudi. Danas jedna ulica u Jajcu nosi njegovo ime, čuvajući sjećanje na čovjeka koji je spajao duboko znanje, hrabrost i neizmjernu ljudsku toplinu.

Neka mu se Uzvišeni Allah smiluje i podari mu najljepše mjesto u Džennetu. Amin.