Rečenica je sa kojom i dočekujem, ali i ispraćam svaki novi dan koji dobijem na dar. A, davno sam shvatila da su svakodnevni darovi, sve samo ne obični i sigurni. Oni su milost koju daje samo Jedan.

Srećom, moja rahmetli nana, istinu je davno spoznala i samim time i meni olakšala da što prije postanem svjesna suštine i težine, ali i utjecaja, koju ova poruka nosi u sebi. I tako, samo jedna rečenica postade moja lekcija, moj moto i životni princip, moja okosnica svakodnevnog život. A, naravno da odmah i u tom momentu nisam bila svjesna kakav amanet sam dobila u ruke. Kakav dar mi je, najprije, došao u glavu, a potom i u srce.

A, znam da je najduži, ali i najteži put, upravo onaj od glave do srca.

A, svjesna sam i da će sve danas i sada jednog dana postati samo jedno 'bilo je'.

Meni je dugo trebalo, da uopće izađem na bojno polje zvano život, jer valja shvatiti suštinu, valja dosegnuti onaj level u kojemu će ti ova poruka biti krucijalna za svaki novi korak i svaku novu odluku. Mnogo prisutnosti i onoga 'sada' mi je trebalo dok nisam naučila, prije nego što dosegnem svoje 'bilo je', postupati ujedinjenim snagama svog srca i razuma kako bih što lakše mogla savladati sve sa čime se susretnem na ovom dunjaluku. Dok nisam pronašla trenutnu sebe u ovoj prolaznosti.

Jer vidiš, sada i ovo, više se nikada neće ponoviti. Sa tobom takvim, nikada. A, znaš zašto? Zato što prolazi(mo).

Pa jesi li tu? Da li osjećaš i svoj i udah i svoj izdah? Da li vidiš tu osobu ispred sebe? Doživljavaš li sebe tu gdje sada jesi, bez da ti razum luta od tačke A do tačke B, od obaveze danas do obaveze sutra, od brige trenutne do brige koja se već mjesecima uvukla u tvoje misli?

A, znaš li zašto te (nas) ovo pitam? Baš zato što su bili i oni, a mi ćemo tek da budemo. Ovdje i tamo. A, šta je između? Oduvijek ovo sada. Ono što trenutno osjećaš, o čemu razmišljaš, u koga gledaš, sa kime dijeliš... To je ono što je bitno, to je ono što je trenutno, a što je sigurno da će proći. Pa zar nije vrijeme da prestanemo čekati neke bolje dane, vrijeme ili okolnosti da bismo nešto pokušali, započeli, rekli, da bismo voljeli? Da bismo uživali živeći ono što hoćemo i volimo. Da bismo, na kraju, bili sretni. Jer sreća je uvijek i sada samo u tebi i tvom srcu, ali moraš da zaroniš i potražiš istu, jer ti vrijeme curi. I molim te, samo mi nemoj reći da i dalje živimo u dobu zvanom „ma neka, ima vremena“. Ima da, saglasna sam sa tom činjenicom, ali za šta i za koga? Do kada?

Znaš, nekada nismo ni svjesni da će sve ovo trenutno sutra igrati glavnu ulogu u našem filmu zvanom „ja iz budućnosti“ u kojem ćemo, nadam se, imati priliku i mi zaigrati, nastavljajući graditi tamo gdje smo temelje ranije uspostavili. Odnosno danas, sada. I da, možda sada i nismo tamo gdje smo zamišljali ili željeli da budemo, ali smo baš tamo gdje trebamo biti, jer to je naš put. Tvoj. Moj. Zato što svako ima onaj svoj.

A, svako ima i dušu, onu koja obitava upravo u nama. Onu, koja je tako blizu, samo ako znamo gdje tražiti.

Tu smo gdje jesmo baš zato što smo odlučili izaći iz svojih misli i ući u svoj život. Onaj ispunjen isključivo momentima i pričama, osjećajima i djelima u kojima smo sudjelovali. U kojima smo ostavili svoj trag i kojima smo dali dio sebe. Dio velikih nas.

Stoga, iskoristimo to što jesmo, prije nego što postanemo bili smo. Ali i ispraćeno sa, a mogli smo...