Prema islamskom vjerovanju, svaki čovjek se rađa u čistoj vjeri, čist od grijeha, dakle moralan i u potpunom duhovnom skladu sa Bogom, a posljedično i sa sobom. Vremenom, okolnosti u kojima odrasta oblikuju čovjeka više ili manje. U djelu “O psihologiji nesvjesnog”, Jung je na sličnom tragu kada kaže da se „moral ne nameće spolja”, nego ga čovjek “ima a priori u sebi samom; ne zakon, već moralno biće bez koga bi bio nemoguć zajednički život ljudskog društva“ (1977:27). Ipak, kada se savremeni čovjek izgubi u bespućima trauma, šumova, negativnih iskustva, egoizma i oholosti, rijetko se prisjeti svoje izvorne prirode i promišlja o ozdravljenju na taj način. Zbog toga smatram da su tuzlanski psihijatri Izet Pajević i Mevludin Hasanović po mome skromnom sudu donijeli interpretaciji mentalnog zdravlja svjež duhovni pristup koji je nekako skrajnut, zanemaren i nepravedno omalovažavan.

U radu pod nazivom “Islamski pristup psihotraumi: animacija, rast i transformacija”, Hasanović, Pajević i Hasanović postavljaju suštinska pitanja o smislu čovjekovog bivstvovanja, svrsi, o Bogu, ljepoti, životu nakon smrti i onome čemu svaki čovjek u sebi teži – postizanju mira i ravnoteže. Odgovori na ova pitanja, smatraju, mogu se postići kroz kooperaciju znanosti koje se bave čovjekovom dušom – teologije i psihologije, uvažavajući čovjekovu psihu i spiritualnost.

Spiritualnost se kao čovjekova veza sa višim bićem sve češće izučava u neuroznanostima i psihologiji, a spiritualnost u okrilju islama najevidentnija je u sufističkom učenje, u kojemu „se teži postizanju komunikacije s Bogom kroz spiritualnu realizaciju“. Sufiza je put koji vodi do odgovora na prethodno pomenuta pitanja kroz pronalaženje Boga, prevazilaženje usamljenosti savremenog čovjeka kroz komunikaciju sa Onim koji je Jedan i uvijek prisutan, sa neprolaznim, Vječnim i Sveznajućim, Onim koji uvijek odgovara.

I druge forme ispoljavanja religioznosti, u konkretnom predmetu diskusije – u islamu, mogu značajno doprinijeti čovjekovoj mentalnoj stabilnosti kroz uspostavljanje rituala i praksi vjerovanja koje djeluju smirujuće na čovjeka u haotičnom svijetu u kojemu živi. Imati sigurno mjesto na kojemu pet puta dnevno čovjek može iznijeti svoje brige i strahove (sedždu), biti uvjeren da Bog čuva ravnotežu svijeta i da nakon smrti slijedi vječni život (ahiret) – samo su neki od benefita u religijskim praksama islama koji služe kao štit za duševnu stabilnost muslimana.

Religija kao sigurni oslonac u nesigurnim vremenima

U nekim od prethodnih istraživanja, autori su došli do rezultata koji pokazuju da „zdrava religioznost može igrati važnu ulogu u specifičnoj prevenciji sindroma povezanih sa stresom i traumom, alkoholizmom, ovisnosti, suicidalnim ponašanjem, anksioznosti i depresivnim poremećajima eliminiranjem negativnih emocija i mentalnih navika povezanih s pojavom ovih poremećaja“.

Religija čovjeku daje dimenziju univerzalnosti i zadovoljava njegovu potrebu za društvenom povezanošću i organizacijom i značajno utječe na neutralizaciju polarizacije na kojoj insistiraju destruktivne ideologije i sve brojniji populisti širom svijeta. Religija čovjeka ne prepušta samoga sebi niti ga upućuje na samoga sebe ili jednu grupu. Naprotiv, ona poziva na upoznavanje, druženje, poštovanje.

Kao kultura i civilizacija, islam je religija koja prožima sve dimenzije čovjekovog života i daje uputstvo za najširi spektar situacija u svakodnevnom životu. Islam je „pogled na svijet“, ili hajdemo kazati dioptrija koja nijedan pogled ne ostavlja netaknutim, neočišćenim, neizoštrenim. Dini islam čovjeku ne samo da daje objašnjenja i upute o životu, nego mu daje i najbolji ljudski primjer kako praktično slijediti te upute. Poslanik Muhamed, neka je mir Božiji na njeg, primjer je cijelome čovječanstvu kako se praktično u porodici, politici, zajednici, odnosu s prirodom, životinjama, sa neprijateljima i sl. živi islam.

Islamski principi mentalnog blagostanja

Osnovni islamski principi u kojima se ogleda značaj za mentalno blagostanje čovjeka, prema autorima su sljedeći:

1. Tevhid ili vjerovanje u Božiju jednoću
2. Radna etika
3. Jednakost među ljudima
4. Lični rast i razvoj
5. Odgovornost.

Ove principe Uzvišeni Bog detaljno objašnjava kroz svoju Riječ – Kur'an, a praktično kroz svoja djela pokazuje Poslanik Muhamed, neka je mir Božiji na njeg.

Religijske prakse kroz koje musliman uspostavlja mentalno blagostanje su:

1. Vjerovanje u Boga i Njegovog Poslanika, neka je mir na njeg – podrazumijeva svjesnost i prihvatanje Jednog Boga i vjerovanje u poslanstvo Muhameda, neka je mir na njeg, cijelom čovječanstvu
2. Namaz – koji podrazumijeva obredno pranje dijelova tijela, fizičku i mentalnu pripremu, samoću, koncentraciju, promišljanje, kontemplaciju, zajedništvo (džemat)
3. Post – uzdržavanje od hrane i pića i drugih fizičkih zadovoljstava od zore do zalaska sunca – učenje strpljenju, uživljavanje u molitvi u samoći i džematu, treniranje svoga uma i tijela
4. Zekat ili davanje dijela svoje imovine – podrazumijeva društvenu odgovornost prema ostalim članovima društva, svjesnost o prolaznosti materijalnoga
5. Hodočašće u Meku – podrazumijeva prolaženje ibadeta (obreda) koje je na svom putu u Meku prolazio Poslanik, 21 dan koliko traje hodočašće (hadž) čovjek je potpuno posvećen duhovnome, povezivanju sa Bogom

Psiha, odnosno duša, prema islamskom učenju, teži činjenju zlih djela. Zato je jedan od primarnih zadataka za muslimana da etično ustroji svoju dušu i usmjeri je ka činjenju dobra.

Dok boravi u tijelu, duša je, prema islamskom učenju u strahu – anksiozna. U sufizmu je prepoznato da je strah prisutan u podsvijesti, a on se razotkriva kroz iskren razgovor učenika sa učiteljem. Tako je život muslimana „stalni spor koji proizlazi iz sukoba između emocija, težnji i želja koje nisu međusobno usklađene s etičkim principima s jedne strane i uzvišenih duhovnih vrijednosti koje vjernik teži ostvariti s druge strane“.

Kroz namaz, posta, zekat i druge obrede, musliman pokušava uspostaviti balans između svoga djelovanja sa duhovnim vrijednostima kojima teži. Na tom putu on pronalazi smiraj i što je njegov život usklađeniji sa moralnim vrijednostima kojima teži, to je on zadovoljniji sobom. „Ujedinjenje ličnosti sa religijskim vrijednostima“ pomaže muslimanu da postigne mentalno zdravlje, poentiraju autori. Osim toga, treniranje i usklađivanje svoje duše s vrijednostima vjere, doprinosi razvijanju čovjekove otpornosti na negativne emocije povezane sa traumatičnim događajima i iskustvima. Značaj i potencijal islama u psihoterapiji stoga tek treba biti istražen. Posebno je to slučaj sa posttraumatskim stresnim poremećajem u čijem liječenju, smatraju autori, pored psihoterapeuta trebaju biti uključeni i religijski lideri i učitelji.

„Budući da su mnoge žrtve otvorene za savjetovanje ili duhovnu terapiju, stručnjaci za mentalno zdravlje trebali bi razmotriti angažiranje usluga lokalnih vjerskih učitelja kako bi pomogli preživjelima i brinuli se o njihovim mentalnim potrebama. Razvijanje ekumenskog, dobro pripremljenog zajedničkog poduhvata svećenstva, bez obzira na denominaciju, omogućit će terapeutima da efikasno i dovoljno odgovore na duhovne potrebe traumatiziranog klijenta bez obzira na religiju“.

U slučaju da su žrtve muslimani, liječenje podrazumijeva angažiranje imama, odnosno, za liječenje muslimana, kako to zaključuje Hasanović (2014) koristit će se islamski kod koji se ogleda prije svega u namazu i u zajedničkom namazu sa ostalim članovima grupe.

U radu sa pacijentima sa PTSP-om nakon rata u BiH, autori su došli do zaključka da razgovori o religiji i religijske prakse poput namaza pozitivno utječu na mentalnu stabilnost pacijenata. U Kur'anu, „Bog kaže 'A srca se doista, kada se Allah spomene, smiruju'. Osjećaj da ste uvijek s Bogom izvor je mentalnog mira...“. I u tome pravcu treba promišljati u budućnosti.