Očima dodirnuh Božansku idilu. Stopih se sa bojama materijala. Srcem sam je grlila mnogo puta. To je bio susret sa arhitekturom unutrašnjeg bića i vanjštine.
Mramorni stubovi oživjeli su umjetnost koja oživljava duše.
Smjena kupole i polovine kruga učiniše ovu geometriju usklađenom.
Šarene boje su ogrtač Aladže. Dva glasa mujezina umiriše srca naša. Poziv za molitvu postade buđenje duše. Aladža u jednom trenutku postade Mekka. Dodirujem. Koračam. Osjećam. Aladžu. Božiju umjetnost. Oazu spokoja. Arhitekturu prostora. Nebo postade teatar. Kiša pretvori se u milost koju Bog spusti. Na duše čiste i svjesne Boga.