Predislamski Arapi, narod kojeg često opisujemo kao grub i surov, posjedovali su nešto što modernom čovjeku bolno nedostaje, a to je duboko strahopoštovanje prema svetom. U mjesecima koji su smatrani svetima, a naročito u mjesecu redžebu, odlagalo se oružje. Krv se nije prolijevala, a osvete su mirovale. Toliko su strepili od narušavanja svetosti tog vremena da im je smetalo čak i udaranje čekića o željezo, jer ih je taj zvuk podsjećao na izradu oružja i prizore rata, a mir redžeba nije smio biti okrnjen čak ni zvukom pripreme za sukob.

Sama riječ redžeb potiče od arapskog korijena koji označava veličanje i poštovanje. Paradoksalno jeste, ali mi danas taj mjesec ne poštujemo čak ni formalno, kroz njegov naziv, a o suštini da i ne govorimo. Dok su stari narodi, i bez potpune Objave, znali stati pred svetim vremenom, mi kroz redžeb prolazimo kao kroz bilo koji drugi mjesec, bez preispitivanja, bez pokajanja i bez straha da gubimo posljednju vezu sa zdravim razumom.

Danas u redžebu nema ni tišine, ni zadrške, ni srama. Zločini ne prestaju, ubijanja ne jenjavaju, a zulumi u svim oblicima postali su naša svakodnevnica. U tome ne učestvuju samo oni koji islam ne priznaju, već učestvujemo i mi, muslimani današnjice, bilo šutnjom, bilo opravdavanjem, bilo direktnim saučesništvom.

Pogledajmo svijet oko sebe!

U Gazi se pred očima svijeta sprovodi genocid. Djeca se ubijaju, gradovi se brišu, a cijeli jedan narod izgladnjuje dok mi brojimo dane do iftara, zaboravljajući da je svetost ljudskog života veća od svetosti same Kabe. U Sudanu i Jemenu brat diže ruku na brata, a milioni gladuju u tišini, daleko od kamera i „važnih“ vijesti. U Siriji i Ukrajini rane još krvare, a grobovi se gomilaju dok diplomatija trguje krvlju nevinih.

Spisak je dug, ali je naša savjest postala prekratka. Problem nije samo u tome što se zlo dešava već u tome što nas ono više ne potresa. Postali smo imuni na tuđu bol sve dok bombe ne padnu na naš krov. Zaboravljamo da Kur’an o narodima prije nas ne govori kao o historiji za uspavljivanje, već kao o jezivoj opomeni onima koji su postali oholi.

Duhovna tradicija nas uči važnom redoslijedu koji smo potpuno zanemarili. Mjesec redžeb je mjesec sjetve, mjesec ša’ban je mjesec zalijevanja usjeva, a mjesec ramazan je mjesec žetve plodova.

Kako se možemo nadati žetvi u ramazanu ako u redžebu nismo posijali sjeme pokajanja i mira? Kako očekujemo milost od Onoga koji je Milostivi, dok mi sami ne pokazujemo milost prema Njegovim stvorenjima? Ako u svetom vremenu ne znamo stati, zašutjeti i pogledati u šta smo se pretvorili, onda problem nije u pokvarenom svijetu.

Problem je u nama.

Redžeb je mjesec buđenja.

Nekada je spuštao oružje iz ruku ratnika. Danas bi morao, barem, spustiti naše iluzije, našu ravnodušnost i našu oholost. Vrijeme je da shvatimo da se ramazanski mir ne postiže postom stomaka, već mirom koji posijemo u srcima tokom redžeba.