U koliko sabura stane ljudski život? Ili koliko čovjek svoj život ispuni saburom? Dok pišem ove redove, nešto u meni vrišti da je ovo možda pogrešno. Nameće se ono bolno pitanje: šta ako nas je neko toliko povrijedio, toliko zla učinio, a mi šutimo? Zar mi ne saburamo samo zato što drugi to ne rade, postajući tiha žrtva tuđeg nedostatka ljudskosti? Koja je onda poenta?

Nedavno sam razgovarala o životnom iskušenju koje mi je poljuljalo tlo pod nogama. Čak ni nakon par mjeseci nisam svjesna da se to zapravo desilo meni. U toj zbunjenosti, u tom traženju odgovora na pitanje „zašto ja?“, došli smo na temu sabura. Tada sam shvatila - sabur nije šutnja iz slabosti. Suprotno od mržnje nije ljubav, nego ravnodušnost. Ali sabur se ne krije ni u jednom od tih osjećaja.

Sabur je duboko vjerovanje da odgovori na naša pitanja leže skriveni u vremenu. Sabur je taj koji kaže ČEKAJ, ne TRPI. Kaže se: „Gutaj strpljenje (sabur), jer ako te ono ubije, umrijet ćeš kao šehid, a ako te poživi, živjet ćeš dostojanstveno.“ Neka posmatranja kao ovo znaju ostaviti gorak ukus u ustima, ali služe nam kao lijek kojim čuvamo vlastito dostojanstvo od onih koji bi ga rado zgazili, i onda kad nam je najteže. Njime postajemo bića koja mogu stajati čvrsto stotinama godina, nedodirljiva za tuđe zlo.

Živjeti uz sabur znači sijati plodove za koje znaš da će trebati decenije, pa i vijekovi, da izrastu. Ali izrastu u najčvršća stabla čije stabljike izdržavaju najveće neprilike. Zaista, Stvoritelj je sa strpljivima.

Baš poput ovih stabala sa slike, sabur ne raste tamo gdje je tlo mekano i gdje su ostala drveća. Nije izrastao u stakleniku, zaštićen od vjetrova, nego je svaka faza njegovog rasta, svaki udarac sudbine i svaka nepravda koju je „progutao“, oslikana šarama koje ga čine jedinstvenim. Na kraju, poenta sabura nije u onima koji nam čine zlo - oni su samo prolazne oluje. Poenta je u našoj snazi da uprkos njima postanemo dostojanstveni i čvrsti, baš kao drevni bor na planinskom vrhu.