Iako je bilo kasno iza ponoći, na izlazu iz aviona zapljusnuo nas je val velike topline. U trenutku sam pomislio da je to topli zrak iz avionskog mlaznjaka, no čim sam sišao niz stepenice, shvatio sam da je riječ o vanjskoj temperaturi. „Ako je ovako usred noći, kako li je tek u podne?“, pomislio sam skidajući duksericu. Brzo smo ušli u aerodromsku zgradu i doživjeli novi šok, ali ovaj put od klima uređaja. To je nešto što će nas pratiti tokom cijelog boravka – vani sparina i vrućina, a u svakom objektu gotovo zimske temperature. Lokalni Arapi su se na to davno navikli, ali ja sam se svaki put sjetio majke i njenih riječi: „Smanji tu klimu, uhvatiće nas u krstima.“

Kada smo stigli do šaltera za pasošku kontrolu, doživio sam prvo iznenađenje. Hodnik ispred nas proširio se poput rijeke koja se ulijeva u more. Ugledali smo desetak šaltera, a na svakom od njih sjedila je žena. Odmah je srušena prva predrasuda o tome kako žene u arapskim zemljama nemaju prava. Gospođa koja je otvorila moj pasoš nije bila čak ni pokrivena, a na ruci sam joj uočio i malu tetovažu. Upitala me kako je prošao put i šta je razlog moje posjete. „Umra“, odgovorio sam kratko. Ona se osmjehnula, udarila pečat u pasoš i ljubazno poručila: „Welcome to Saudi Arabia.“

Kada smo sjeli u autobus za Medinu, tijelo je počelo slati prve signale umora. Pokušao sam zaspati, ali uska sjedišta nisu baš udobna. Kroz prozor sam posmatrao pustinju koja uopšte nije ličila na one s razglednica. Ovo mi je više djelovalo kao kameni krš, nigdje onih pješčanih pejzaža iz filmova. No dobro, nisam ovdje došao turistički, već iz vjerskih razloga, i cilj mi nije fotografisanje za Instagram. Upravo takav osjećaj me preplavio kada smo ušli u Medinu. Jasno je da ovo nije turistički grad poput Pariza ili Rima; ovdje ljudi dolaze da se povežu s Bogom, a ne radi šopinga.

Brzo smo se prijavili u hotel, upravo u vrijeme sabah-namaza. Imao sam osjećaj da ezan odjekuje sa svih strana, a iz hotela su počele izlaziti mase ljudi, formirajući rijeke koje su se slijevale prema Poslanikovoj džamiji. Kada sam se našao ispred visokih, raskošno ukrašenih vrata i ugledao prelijepe tepihe i stubove, proradio je adrenalin, a umor je u trenu nestao. Nalazim se u gradu kojim je hodao naš Poslanik!



Brzo su se formirali safovi za molitvu i začuo se glas imama. Dugo je učio, i sa svakom izgovorenom riječju vraćale su mi se snaga i energija. Misli su mi nakratko odlutale i u jednom trenutku sam se zapitao koji je ovo rekat. Znam da sabah, iako ima manje rekata, traje duže, ali ovo mi se činilo kao vječnost. Ipak, ni u jednom trenutku nisam pomislio: „Hajde, završavaj više, hoću u krevet.“ Moja jedina briga bila je da ne pogriješim. Nakon dvadesetak minuta završili smo svoj prvi sabah u Medini i krenuli nazad prema hotelu.

„Moram malo odspavati“, rekao sam prijatelju pored sebe dok sam otključavao vrata hotelske sobe. U životu sam boravio u mnogo hotela – od nekoliko ružnih, prljavih i zapuštenih, do par luksuznih, s bazenima i saunama. Ova soba je bila jedna od boljih u kojima ću spavati. Inače bih uživao u tako lijepom ambijentu, ali u ovoj sobi sam planirao provoditi najmanje vremena. Nakon nekoliko sati sna, spremio sam se i izašao iz hotela u potragu za SIM karticom i adapterom za punjač. Klima u Medini je znatno ugodnija; bilo je vruće, ali bez one sparine koja nas je dočekala u Džedi, što je cijeli boravak učinilo mnogo prijatnijim.

Narednih deset dana provešću u Medini i Meki, a današnji prizori ljudi koji obavljaju hadž podsjetili su me na moju umru. Meni je to putovanje ostalo u sjećanju kao prelijepo iskustvo, a mogu samo zamisliti kakav je osjećaj kada čovjek obavi hadž. Molim Boga da nam podari zdravlja pa da i to jednom doživimo, a ljudima koji su danas na Arefatu neka dragi Bog olakša i podari zdravlje.