Za razliku od meleka, nama je data sloboda. Imamo pravo birati između dobra i zla, između pokornosti Allahu i nepokornosti. Džini su također poput nas i imaju slobodu u svojim postupcima, samo što su našim očima nevidljivi. Uzvišeni Allah u suri Ez-Zarijat jasno kaže: „Džine i ljude sam stvorio samo da Mi ibadet čine.“

Allah nas nije stvorio da bismo Njemu koristili, jer Njemu niko i ništa ne treba. Stvorio nas je da Mu se pokorno obraćamo jer je to jedini put koji nas vodi prema smislu, unutrašnjem miru i vječnom spasu. On jedini zaslužuje da Mu robujemo, jer je izvor svakog dobra i svake milosti. Ako bismo svoje srce okrenuli bilo kome drugom mimo Njega, time bismo samo sebi nanijeli štetu i udaljili se od Njegove neizmjerne milosti. A kada Mu se iskreno predamo i izaberemo put pokornosti, On biva zadovoljan nama i širom nam otvara vrata Dženneta.

U svemu tome krije se jedna velika istina, a to je naša sloboda izbora. Možemo poslušati ili odbiti. Možemo krenuti stazom svjetla ili stazom zablude. Ipak, iako smo slobodni, duboko u sebi znamo za šta smo stvoreni i šta jedino može istinski ispuniti našu dušu. Allah nam je jasno pokazao svrhu našeg postojanja kako bismo izabrali ono što vodi Njegovom zadovoljstvu. On je potpuno neovisan od svih stvorenja, a sve što nam naređuje zapravo je dobro isključivo za nas, jer nas vraća Njemu, našem Gospodaru koji nas najbolje poznaje i najviše voli.

Svaki čovjek u svom životu dobije šansu da srce ispuni islamom. Nekada je to kroz slušanje učenja Kur'ana, nekada kroz poučno predavanje, dirljivu priču, hadis ili pak kroz lijep primjer drugog muslimana. Poruka dođe, sjeme upute bude posijano, a pitanje je samo jedno: želiš li ti dopustiti tom sjemenu da proklija?

Najbolji primjer ove unutrašnje borbe i slobode izbora vidimo u događajima prije prelaska Omera ibn el-Hattaba na islam. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio je iskrenu dovu svome Gospodaru, moleći Ga da osnaži islam jednim od dva Omera, Omerom ibn el-Hattabom ili Amrom ibn Hišamom, kojeg historija pamti kao Ebu Džehla.

Iako je Ebu Džehl javno bio najglasniji i najokrutniji protivnik Poslanika i Kur'ana, duboko u sebi osjećao je nešto što nije mogao potisnuti. Noću, kada bi Meka utonula u mrak i tišinu, on bi se iskradao i odlazio do Poslanikove kuće. Stajao bi u sjeni, tik uz zid, samo da sluša kako Allahov Miljenik uči Kur'an.

Nije to uradio samo jednom. Niti dvaput. Tri noći zaredom privlačila ga je ista nevidljiva sila. I nije bio sam. Isto su, potpuno tajno, činili i Ebu Sufjan i El-Ahnes ibn Šurejk. Svaki od njih mislio je da je jedini koji se usudio doći. A onda su se jedne noći, sasvim slučajno, sreli u mraku. Posramljeni i zbunjeni, shvatili su da tajno žude za onim što javno najstrožije osuđuju.

Dogovorili su se da to više nikada neće činiti. Ali sljedeće noći, noge su ih opet same odvele. I opet su se sreli. I opet su se zakleli da se neće vraćati. Treće noći desilo se isto. Kur'an ih je snažno vukao, iako su ga se bojali, iako su ga mrzili, jer su znali da će, ako mu samo malo otvore srce, izgubiti sve svoje izmišljene razloge za neprijateljstvo.

Ebu Džehl je duboko u sebi znao da je Kur'an živa istina. Znao je da je Poslanik iskren. To je i sam priznao u jednom razgovoru s El-Ahnesom, ali je tada izgovorio riječi koje otkrivaju njegovu najveću unutrašnju tragediju. Rekao je kako su se godinama takmičili sa plemenom Benu Hašim u časti i ugledu. Oni su hranili siromahe, pa su to činili i oni. Oni su pomagali, pa su pomagali i oni. Ali, kada su iz Benu Hašima rekli da imaju poslanika kojem dolazi objava sa nebesa, Ebu Džehl se zapitao kako to mogu dostići. Zbog toga je oholo izjavio da mu nikada neće povjerovati.

To je bila čista oholost, zasljepljujući plemenski ponos i strah od gubitka dunjalučkog prestiža. Istina mu je bila kristalno jasna, ali njegov ego bio je veći od njegovog srca. Imao je priliku da izabere, srce mu je zadrhtalo pred Istinom, ali je zbog oholosti izabrao da ostane vječni neprijatelj islama.

S druge strane, priča o Omeru ibn el-Hattabu nosi potpuno drugačiji ishod. I on je u početku bio jedan od najžešćih neprijatelja. Jednog dana, u naletu bijesa i čvrste odluke da zauvijek zaustavi Poslanika, krenuo je da ga ubije. Na tom putu saznaje da je njegova vlastita sestra Fatima već primila islam. Savladan bijesom, odlazi do njene kuće.

Kada je začuo ajete koji su se učili u njenom domu, nešto neobjašnjivo pogodilo ga je pravo u srce. Zatražio je listove da i sam pročita. Kada su njegove oči prešle preko ajeta iz sure Ta-Ha, njegova unutrašnjost se potpuno prelomila. Srce, koje je do tada bilo tvrdo kao najtvrđa stijena, odjednom se smekšalo i otvorilo svjetlu. Shvatio je težinu tih riječi i rekao da je to Istina, te zatražio da ga odvedu Muhammedu.

Otišao je pravo do kuće Daru-l-Erkama, gdje su se muslimani tajno okupljali. Poslanik ga je dočekao, a Omer je izgovorio šehadet. U tom historijskom trenutku, islam je dobio snagu kakvu dotad nije imao. Njegov ulazak u vjeru bio je direktan odgovor na Poslanikovu dovu i prekretnica koja je zauvijek promijenila zajednicu.

Omerovo srce je omekšalo, smirilo se uz Kur'an, pobijedilo oholost i vlastiti nefs. Iako je samo nekoliko sati ranije želio ubiti Poslanika, kada je Istina pokucala na vrata njegovog srca, on je izabrao spas.

Uzvišeni Allah je obojici dao istu priliku i pravo izbora, na gotovo identičan način. Jedan je odbio i dopustio oholosti da ga uništi, a drugi je prihvatio i dopustio Istini da ga uzdigne. Allah je od samog početka znao scenarij i konačni ishod za obojicu, ali nam je kroz ovaj primjer naš Gospodar pokazao kako stvari zaista funkcionišu na dunjaluku kada ti dobiješ priliku da izabereš put kojim želiš ići.



Molim Allaha da nas učini od onih koji samo Njemu ibadet čine. Da budemo od Njegovih dobrih robova koji će uživati u hladu Arša na Dan kada drugog hlada neće biti, i to u najljepšem društvu, društvu našeg voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.