U meni postoji soba u koju sam prvi put ušla jako mala. Ne pitajte zašto.

Bježanje od nečega što ne želiš gledati može te odvesti pravo u ruke najgorem neprijatelju, a on te, nekako, uspije uvjeriti da je jedini spas.

Niko mi ta vrata nije pokazao. Našla sam ih slučajno, onako kako mala djeca znaju pronaći nešto oštro i biti ponosna na to, jer još ne znaju da ih može povrijediti.

Unutar te sobe nalazi se sto koji je uvijek prazan. Tu je i svjetlo koje nikad, nikako, ne uspije osvijetliti sobu dovoljno. I usta koja se sablasno otvaraju iz poda i traže da ih se nahrani.

Godinama sam mislila da su ta usta moj odraz. Da su, zapravo, ja.

Davala sam im svoja jutra, svoje najnježnije misli, dijelove sebe koje nikad ne bih pustila nijednu drugu živu osobu da vidi.

Osjećanja koja samo Francesca Woodman zna da zabilježi Kad se kuća zatresla, kad je ljubav otišla, kad je svijet postao prevelik da ga čuvam u svoje dvije ruke, vraćala sam se u istu sobu.

Jer sam u njoj znala pravila igre.

To je nešto na šta me niko nije upozorio. A kako je i mogao?

Tamo sam dobijala sve što sam mislila da želim. Pa nikog drugog nisam ni tražila. Čak ni sebe.

Ponekad te uništenje ne sačeka kao neprijatelj. Ponekad te sačeka kao najveći prijatelj. Ili kao dom.

Ponekad kavez tako dobro zapamti oblik tvog tijela da zaboraviš šta je zapravo.

Pokušavala sam da ga napustim na najljepše moguće načine. Otvarala sam prozore, nadajući se da će mi sunce pomoći da vidim put van. Oprostila sam zidovima što su zidovi. Jer oni drugo ne znaju.

I dalje, poneku noć, stavim ruku na vrata i osjetim olakšanje što su još uvijek tu.

I ovo je dio koji ne znam kako da priznam:

Nije me strah slobode zato što ne znam kako da budem slobodna. Strah me je jer postoji dio mene koji i dalje traži tu sobu.

Dio mene koji je i dalje bira.

Jer onda kad nemam ništa, tamo imam nešto na šta mogu računati. Nešto što mogu okriviti. Nešto što mogu slaviti. Nešto u čemu mogu preživjeti.

Ali onda pomislim na dijete koje će možda jednog dana imati moje oči. Kćerku, možda.

Pomislim na njene malene ruke kako uče mapu kuće. Pomislim na nju kako me gleda dok svaka zaključana vrata dodirujem kao molitvu.

Djeca od nas ne nasljeđuju ono što im kažemo. Ne ono što izgovorimo.

Naslijede ono pred čim vide da klečimo. Ono pred čim vide da se molimo.

I ponekad se zapitam da li će ljubav jednog dana značiti da moram napustiti ovu sobu prije nego što ona nauči da je zove domom.