Duhovna poezija je poseban lijek dušama ranjenim. Danas, posebno je potreban kada iskušenja rastu i sve je izgubilo oblik. Pjesma koja slijedi je duhovna, a potom jedna korisna priča koja će nas zamisliti duboko.
Uživajte!


"Do jučer, bio sam grešnik,
a danas bogomolja mi spasenje bi.

Hvala Ti!

Zašto li se raznositi, zanositi
po putevima Njegovim, ako milosti u mom srcu nema prema robu svakom?

Šta sam dok molitvu činim, a šta poslije nje?

Svjetlo mora nadjačati tamu.

Tebi govorim čovječe zalutali.

Ako posjećuješ sveti hram, to ne znači da ti se podrazumjeva dah.

Kako svoje dlanove podižeš, i kada zikr činiš, zar ne misliš da skrušenost i iskrenost duše nije najvažniji čin?..

Prebrzo izgovaraš te riječi u molitvi, i ni trag u tvom srcu da ostavi, jer poslije njih ljudska srca lomiš.

Spasi se dok je vrijeme.

Sjeti se da prolazni putnik samo si.

Bio jevrej, kršanin, musliman..

Ma ko god da bio, ti si čovjek od ljubavi sazdan ako svoje srce otvoriš i sa svakim zlom u sebi se izmiriš, nikad vidjet nećeš u drugom što unutar sebe ne nađeš.

Budi mir.

Budi nada.

Kazuj tajne srca svog Njemu, poluglasno u tamnoj noći.

Kori dušu svoju, jer jedna ti je još od ezela na dar data.

Nisi melek, nisi besmrtan,
ne zavaraj se blagodatima koja su ti ko kušnja samo data.

Opet ću pogriješiti znam,
jer ovo prolazan je san, a ja putnik-praška slab.

Zato, u molitvi pokajanja bivam i sebe popravljam.

Dok živim, i robujem Bogu
da ostavljam lijep trag.

Jer prolazan sam, koliko i riječi ove...

Ostani jak, ostani jak...

I u tami, i na svjetlu.

Sve to je privid znaš.."



PJESNIK

"Priča se po Bagdadu,
da često bi svraćao jedan musafir(putnik) i stalno na ista mjesta. Zaustavljao bi se kraj jednog trgovca i kupovao mahramu, ogrlice. Potom, nastanio bi se u jedan restoran i isto jelo naručivao. Šetao bi ulicama, gledao nebo sav radostan, kao prvi put da ga vidi; smiješio se ljudima, pomogao bi svakom ko bio je u potrebi; zijaretio je Sveti Hram. Tu bi se najviše zadržao. Dugo se molio!
I svaki put, izvadio bi komad hartije i nešto zapisivao.

Slušali su ga prolaznici, i već naviknuti na njegov boravak u Bagdadu koji je ostao zapamćen. Sve više ljudi moglo se zateči kraj pozide, Svetog Hrama kako slušaju ovog putnika dok izgovara tiho i nježno stihove poezije.
Prozvali su ga pjesnikom. Nestrpljivo bi čekali , svaki drugi mjesec da putnik, pjesnik ponovo stigne u Bagdad. Niko nije znao njegovo ime, i često ako bi iz znatiželje upitali ga, uvijek skrušeno odgovarao bi:
"Ja sam samo božji rob, i trudim se da učinim dobra koliko mogu."
Zbog njegove samozatajnosti, i skromnosti nazvaše ga "sunce".

Jedan cvjećar kazao je: "Bagdad živi od dolaska do narednog dolaska sunca"
No, jedne jeseni dogodi se nešto što Bagdad zapamti, i nikad se ne oporavi od te tuge. Prošla su tri mjeseca od kako putnik, pjesnik - sunce njihovo nije spustilo se u Bagdad. Čudile se zanatlije, trgovci, životinje, sav Bagdad. Nedostajao im je ovaj mudar, plemenit čovjek koji unosio je svjetlo u živote njihove. Prolazile su godine, a ni traga od putnika. Sve što su imali od njega, bile su uspomene i hartija na kojoj su ispane njegove pjesme.."