Zima u Bosni u meni budi najtoplija osjećanja. Snijeg pada, krovovi pobijele, ulice utihnu, a meni se čini kao da se cijela mahala skupila oko jedne peći.​
Na sjeveru, dovoljno je da malo puhne vjetar pa da osjetim kako se ne lede samo prsti, nego i ono nešto unutra što čovjek čuva za sebe.​

U mojoj Bosni, na minus dvadeset mogao bih u šorcu hodati, ne zato što je zima slaba, nego zato što su ljudi jaki u srcu.​
Ovdje, gdje su zime često blaže nego kod nas, ljudi znaju biti toliko hladni da se najradije ogrneš uspomenom, a ne kaputom.​

Hladni dani, hladne duše

Ponedjeljkom ujutro jedva da izuste “dobro jutro”, kao da je i riječima hladno da izađu iz usta.​
Moj osmijeh im djeluje čudan, moje “dobro mi je, hvala Bogu, novi je dan” skoro neprirodno.​
Kažem im da sam Bosanac, da sam od onih što se raduju i sitnicama, jer znaju kako je kad nemaš ništa osim nade i ljudi oko sebe.​

Ovdje se dani broje drugačije: utorak isti kao ponedjeljak, srijeda tek malo mekša, četvrtak dan u kojem će ti odvojiti jednu minutu za razgovor, petak dan kad se odjednom svi sjete da su živi.​

Tada, poslije posla, trkom idu u jedinu prodavnicu alkohola, prave redove kao da se dijeli nešto što spašava dušu, a ne samo muti pamet.​

Vikend je rezervisan za opijanje, ne onako “da se malo opustiš”, nego dok ne padneš s nogu, da ne čuješ ni svoje misli ni tišinu oko sebe.​ Nedjelja, dan za bolovanje od života, dan za mamurluk, a onda opet ispočetka: ponedjeljak, hladna lica, kratki odgovori, isti krug.​

Tolika je to hladnoća da me jeza uhvati, gora nego ijedna mećava koju sam ikada vidio u Bosni.​
Zapitam se gdje sam došao, šta sam usput izgubio, koliko sam zaista dobio i da li se ova računica ikada može završiti u moju korist.​

Šta znači biti svoj

Mogu ostati ovdje još mnogo godina, naučiti još jedan jezik, položiti još koji ispit života, ali znam da se nikada neću sasvim naviknuti na sistem u kojem se više vjeruje kalendaru nego komšiji.​

Poštujem ovu zemlju, njena pravila, red i mir, ali rahatluk koji sam osjećao kod kuće, dok nisam imao ni blizu ovoliko materijalnog, ne može zamijeniti ništa što danas ovdje posjedujem.​

Onaj osjećaj kad zaspiš u svojoj kući, kad znaš da su svi koje voliš tu negdje, pod istim krovom ili par kuća dalje, kada se tvoja briga mjeri brojem ljudi, a ne brojem računa.​

Taj miran san, kad zatvoriš oči znajući da imate dovoljno za sve što jednom insanu treba da živi, a ne da glumi sreću, to je toplina koja topi i najljući minus.​

Toplina koja se ne kupuje

Naloži vatru.
Pusti da drvo pucketa, da soba zamiriše na dim i djetinjstvo.​
Ispeci kahvu, neka se širi iz kuhinje kroz hodnik, do sobe gdje neko drijema, neko uči, a neko samo gleda kroz prozor i šuti.​

Napravi pitu, onako domaću, da se sto savije pod tepsijom, da se kahva i pita sretnu na stolu kao stari prijatelji.​ Zagrli svoje, one rođene, one od krvi, ali i one od duše, kojima ne trebaš ništa objašnjavati da bi te razumjeli.​

Ne može se to kupiti.
Ne u prodavnici, ne u velikom gradu, ne u uređenom sistemu.​
To se može samo živjeti, dijeliti i nositi u sebi, pa makar te život odveo hiljadama kilometara daleko.​

Jer na kraju, kad se ugase sva svjetla, kad ekran utihne i ulica opusti, čovjek dobro zna: ima mjesta gdje je lijepo živjeti, ali ima samo jedno gdje ti srce kaže “dobro došao kući”.