Veliki pozdrav dragi čitaoci, vaš najdraži online babuka is back sa novim blogom. Na mom nedavnom putovanju u Italiju sam imao priliku da uživam u prelijepoj Veneciji. Obišao sam sve trgove, detaljno analizirao prelijepe građevine, uske uličice i naravno, pojeo najbolju pizzu na svijetu. Najviše me oduševio trg Svetog Marka i prelijepa bazilika sa svojim visokim tornjem. Iako građevinski fakultet nikada nisam završio, ostalo je po nešto znanja iz srednje škole i bilo mi je drago da svojim očima mogu gledati tu prelijepu građevinu koju smo izučavali u školi. Nije samo unutrašnjost crkve sa šarenim prozorima i prelijepim slikama na kupolama i zidovima prelijepa, već čovjek ostane bez daha gledajući i fasadu koju krase lukovi, stubovi, podesti i kipovi. Jednostavno prelijepi spoj gotičkog i romanskog stila arhitekture.

Analizirajući kipove, sjetio sam stare priče o borbi između đavola i vjernika koja se ponavljala kroz historiju čovječanstva, pa odluči da je podijelim sa svojom suprugom. Kao što nam je poznato, đavo se uvijek više trudio oko vjernika i učenjaka, jer oni koji su odbacili vjeru su, na neki način, već podlegli njegovim taktikama. A sa vjernicima i učenjacima, borba je bila teža jer su poznavali njegove zamke i trikove. Na generacije ljudi, koji su živjeli za vrijeme poslanika, skoro je nemoguće bilo utjecati, ali kasnije generacije su već bile slabije i njih se moglo manipulirati. I upravo trenutak kada je dolazilo do te smjene generacija je bio zanimljiv.

Kada bi neko od velikih učenjaka preminuo, đavo bi dolazio njegovim nasljednicima, veličajući učitelja u nadi da će ga nove generacije uzeti za idola. Đavo bi dolazio sa idejom da se učenjaku digne spomenik kako bi ga nove generacije pamtile, i kako bi bio uzor i primjer koji treba slijediti. U početku bi vjernici, naravno, odbijali, jer zakon svakog poslanika je da ne pravimo sebi lika, niti da veličamo ikog drugog osim Boga. No, nakon vremena, pomislili su kako je riječ o plemenitoj ideji, i iz ljubavi prema svom učitelju, bi popustili. Oni ne bi počinili grešku moleći se prethodniku. Čak bi strogo opominjali mlađe da je to grijeh i da spomenik služi samo za sjećanje, a ne kao predmet obožavanja.

Tih pravila bi se pridržavala sljedeća generacija, i ona nakon njih, pa možda i ona treća, ali sa vremenom došli su ljudi koji su se molili za učitelje, a nakon njih i ljudi koji bi se molili učiteljima. Onda odjednom biva normalizovano moliti se jednom učitelju/svecu za znanje, drugom za bogatstvo, trećem za zdravlje, i tako vjernici, malo po malo, odstupaju od čistog monoteizma. Generacije bi prošle, društvo bi sve dublje tonulo u dekadenciju i sve više zaboravljao izvornu Božju poruku, a onda bi Bog poslao novog poslanika kako bi ljude ponovo vratio na pravi put čistog monoteizma. Na ovom primjeru, vidimo koliko je đavo strpljiv. On zna da možda neće utjecati na najčvršće vjernike, ali generacije koje su došle poslije njih je postepeno savladavao. Prijelomna tačka je kada nam loša djela počnu ličiti na dobra.

A za one koji su čvrsti u svojoj vjeri, ima poseban pristup. Kada je već istrošio sve trikove i ništa nije upalilo onda dođe laskanje.„Ti si tako dobar vjernik, ti obavljaš sve dužnosti, pomažeš siromašnim, kloniš se grijeha, ne ogovaraš nikoga, toliko si strpljiv i pun ljubavi, TI SI BOLJI OD SVIH!“