Postoje jutra koja nas ne probude samo oštrim tonom ezana, već onim tihim pozivom koji smiruje uzburkanu dušu i poravnava razbacane misli.

Sjediti nakon sabaha sa prijateljima u džamiji, u onom blagoslovljenom vaktu dok se svjetlo bori s tminom, nije tek obična navika. To je životna škola, duhovna terapija i onaj dragocjeni društveni kapital koji, u trci za prolaznim, polahko gubimo iz ruku.

U islamskoj tradiciji, a posebno onoj natopljenoj duhovnim mirisom, druženje (sohbet) nije sporedna stvar. Poslanik, alejhi selam, učio nas je da je vjernik onaj koji se druži i s kojim se ljudi druže. Ali sohbet je više od priče, to je pretakanje nura (svjetlosti) iz srca u srce.

Sjedenje poslije sabaha, u vaktu bereketli težine, čisti naše nijjete (namjere). Dok se meleki spuštaju tamo gdje se Allah spominje, mi kroz razgovor sa prijateljem zapravo tražimo put do sebe. Kako kažu: „Čovjek je ogledalo čovjeku.“ U takvim trenucima tvoj prijatelj ti ne govori samo o vjeri, on ti pokazuje tvoj vlastiti odraz, tvoje vrline koje trebaš njegovati i mahane koje trebaš brusiti.

U savremenom svijetu znanje smo sveli na informacije s ekrana. Međutim, u džamijskoj halki čovjek ne uči samo iz knjige, već iz živog iskustva. Stariji donose smirenost i mudrost preživljenih iskušenja. Mlađi donose energiju i pitanja koja tjeraju na razmišljanje.

Svi zajedno pletemo neraskidivu mrežu imana. To je ibadet koji se ne mjeri brojem izgovorenih riječi, već dubinom promjene u našem karakteru nakon što ustanemo s tog sjedenja.

Zajednica ne nastaje na društvenim mrežama, tamo se samo razmjenjuju pikseli. Prava zajednica se rađa u pogledu oči u oči, u slušanju bez prekidanja i u osjećaju da tvoja prisutnost nekome znači.

Savremeni čovjek je „povezan“ sa hiljadama ljudi, a opet se guši u usamljenosti. Psihologija je samo potvrdila ono što duhovnost zna vijekovima: razgovor liječi. Slušanje je milostinja. Pripadanje je štit. Čovjek koji ima s kim popiti sabahsku kafu ili podijeliti brigu nakon namaza teže će pokleknuti pred iskušenjima besmisla.

Druženja u džamiji, mahali ili komšiluku čuvaju tkivo našeg društva. Ona su brana protiv otuđenosti. Zato ne dozvolimo da nam „nedostatak vremena“ ukrade ono najvrijednije, ljude oko nas.

Potičimo sebe na te susrete. Sjednimo zajedno ne samo kad nas nevolja natjera, već i kad nam je dobro, da radost umnožimo. U tim trenucima je razgala za umorno srce, lijek za ranjenu dušu i jedini pravi put ka napretku.

Zajednica koja se druži, ona opstaje pred svim vjetrovima. Čovjek koji se ogleda u drugome, on raste. A društvo koje čuva toplinu mehabeta, ono ima budućnost.